Ne znam kako sam se uljuljavala u slatku nadu da ću ući u Karmel, a bila sam još u povojima djetinjstva!… Trebalo je da dragi Bog učini malo čudo da bih ja postala velika u jedan čas, i to je čudo učinio na nezaboravni dan Božića. Te je sjajne noći, koja obasjava slatkoću Presvetog Trojstva, Isus, slatko Djetešce od jednog sata, pretvorio noć moje duše u bujicu svjetla… Te noći, kad je htio da postane slab i da trpi za moju ljubav, On me je učinio jakom i hrabrom, naoružao me svojim oružjem, i poslije te blagoslovljene noći nisam nijednom bila poražena u boju, nego sam naprotiv išla od pobjede do pobjede i počela, da tako kažem, “stupati putem diva”!… (Ps 18, 5) Izvor mojih suza je presahnuo i otada se samo rijetko i teško otvarao; tako se obistinila ona riječ koja mi je bila rečena: “Ti toliko plačeš u djetinjstvu da poslije više nećeš imati suza da ih liješ!...”
Bilo je to 25. prosinca 1886. kad sam primila milost da izađem iz djetinjstva, jednom riječju, milost potpunog obraćenja.
Vratili smo se s ponoćke gdje sam imala sreću da primim Boga jakoga i moćnoga. Stigavši u Buissonnets, veselila sam se što ću naći svoje cipele u kaminu. Taj nam je stari običaj donosio toliko veselja u doba našega djetinjstva da je Celina htjela da i dalje postupa sa mnom kao s malim djetetom jer sam bila najmanja u obitelji… Tata je rado gledao moju sreću, slušao moje uzvike radosti kad bih izvukla koje iznenađenje iz začaranih cipela, i radost moga ljubljenoga kralja još bi mnogo povećavala moju sreću. Ali Isus, hoteći mi pokazati da se moram osloboditi svojih djetinjih pogrešaka, oduzeo mi je i te nedužne radosti. Dopustio je da se tata, umoran od ponoćke, ozlovolji videći moje cipele u kaminu i da rekne ove riječi, koje su mi se zasjekle u srce: “Napokon, sreća da je to posljednja godina!…“
Ja se tada uspnem stubama da odložim šešir, a Celina, poznavajući moju osjetljivost i videći sjajne suze u mojim očima, htjede također zaplakati, jer me je veoma voljela i razumjela moju tugu. Ona mi reče: “Terezijo, nemoj silaziti dolje, bit će ti vrlo teško, ako odmah pogledaš u svoje cipele.” Ali Terezija nije više bila ista, Isus je promijenio njezino srce! Zadržavajući suze, siđem brzo dolje, i susprežući kucaje srca, uzmem svoje cipele, stavim ih pred tatu i veselo izvadim sve darove pokazujući se sretna kao kakva kraljica.
Tata se smijao, postao je ponovno radostan, a Celini je bilo kao da sanja!… Na sreću, to je bila slatka stvarnost, mala Terezija našla je ponovno duševnu jakost koju je izgubila u dobi od četiri i pol godine, i imala ju je sačuvati zauvijek!
U toj svijetloj noći započe treće razdoblje moga života, najljepše od svih, najpunije nebeskih milosti… U jednom je času Isus izvršio djelo koje ja nisam mogla izvršiti u deset godina; Isus ga je izvršio zadovoljavajući se mojom dobrom voljom koje mi nikada nije nedostajalo.
Mogla sam mu reći poput njegovih apostola: “Gospodine, svu sam noć lovila, a nisam ništa uhvatila.” (Lk 5, 5) Još milosrdniji prema meni nego prema svojim učenicima, Isus sam uze mrežu, baci je i izvuče je punu riba… On učini mene ribarom duša, osjetih veliku želju da radim na obraćenju grešnika, želju koju nikada prije nisam osjetila tako živo… Osjetih, jednom riječju, kako ljubav ulazi u moje srce, osjetih potrebu da zaboravim sebe kako bih sijala veselje, i otada sam bila sretna!
SVETA TEREZIJA OD DJETETA ISUSA
POVIJEST JEDNE DUŠE
(Rukopisi A, B, C) 5. izdanje, ZAGREB 1984.
