Ovog mjeseca obilježavamo 450. godišnjicu pristupanja Mihaela Ghislieria na Petrovu stolicu, velikog dominikanca seljačkog porijekla u povijesti zapamćenog kao papa Pio V.
Kardinal Borromeo donio je Ghislieriu vijest o njegovom izboru 7. siječnja 1566. godine; okrunjen je kao Pio V. deset dana kasnije, na svoj šezdeset i drugi rođendan.
„Gospodine, neka moji koraci budu upravljeni da čuvam tvoje naredbe.” (Ps 118,5).
Geslo pontifikata Pia V.
Malo ljudi figurira u povijesti post-reformacijske Crkve kao ovaj kanonizirani papa. Sabor u Trentu je zaključen samo tri godine prije njegovog imenovanja, pa je na ovog iskrenog i svetog sina svetog Dominika pala dužnost interpretirati i provoditi koncilske uredbe. U velikoj mjeri, pristup Pia V. saboru je i definirao tzv. “tridentsku Crkvu” sve do današnjih dana.
Sveti Pio V. je dovršio i proveo u djelo rad svog prethodnika. U 1566. proglašen je Katekizam Sabora u Tridentu (Trentu), preteča našega Katekizma, kao prvo sustavno izrađeno vjerovanje i učenje Rimske crkve. Njegova je svrha bila široko podučavanje, a bio je zamišljen kao sveobuhvatno, ali razumljivo djelo kršćanske doktrine i vodič za kršćanski život.
Nakon katekizma uslijedila je Piova reforme brevijara 1568., i njegovo inzistiranje da svi svećenici vjerno poštuje zahtjeve Božanskog časoslova. Još značajnije, 1570., Pio je objavio Quo Primum, čime je utemeljio Rimski misal, sastavljajući za sva vremena drevni red rimskog obreda mise.
Pio je također bio velikan u svjetovnom političkom svijetu. U travnju 1570., izopćio je Elizabetu I. i omogućio vjernicima u Engleskoj da slobodno zanemare njeno pravo na vlast. Na taj način, Pio je očitovao svoj stav da se odbija odreći tradicionalnih političkih povlastica papinstva i Crkve naspram rastuće moći sekularne države.
Pio je također pokrenuo Svetu Ligu koja je odlučno porazila Turke i spasila Europu od daljnjih prodora Osmanskog Carstva prema zapadu. To nije bio jednostavan zadatak, jer su zbog znatno oslabljene političke moći papinstva, sve velike katoličke sile Europe, osim Španjolske i Venecije, odbile Piov poziv da se pridruže Svetoj ligi kako bi se zaustavio turski napredak na Mediteranu. Ipak, protiv svih izgleda i uz pomoć Gospe od Ružarija, snage Svete lige porazile su Turke kod Lepanta 7. listopada 1571. i napredak Osmanlija dalje na Zapad je zaustavljen.
Kako se približavamo 500. godišnjici početka reformacije, papinstvo Pija V. zaslužuje pažljivo ispitivanje od strane Crkve našega vremena. Današnja Crkva se i dalje bori sa značajem i posljedicama Drugog vatikanskog koncila, a on se pak, ne može analizirati bez razumijevanja protureformacije, jer Drugi vatikanski sabor je u jednom dijelu bio i pokušaj da se “pozabave” naslijeđem tridentinske ere.
Istina je, naravno, da je Pio V. bio “reakcionaran” u smislu da su i on i Crkva njegova doba, reagirali na masovne izazove ne samo protestantizma, nego i duhovnog propadanja u Crkvi koje je i dalo povoda za Lutherove takozvane reforme.
Uostalom, Luther je reagirao na probleme u Crkvi svoga vremena, ali to je učinio ne tražeći duhovnu obnovu u samoj Crkvi, nego stvarajući de novo svoju osobnu teologiju. Drugi, još radikalniji od njega, su samo slijedili njegovo dijelo. Važno je napomenuti da je jedna od prvotnih svrha Tridenta čak bilo pomirenje s protestantima, koji su bili pozvani na Sabor i u stvari, su sudjelovali u njegovoj drugoj fazi.
Osim što nam pomaže u našem razumijevanju Drugog vatikanskog sabora, pravilnoj ulozi ekumenizma i ispravnosti modernih promjena u liturgiji, sv. Pio V i njegovi suradnici, poput Borromea, nude važne lekcije o upravljanju Crkvom u teškim okolnostima. Danas imamo tendenciju zaboraviti da se odlučno protivljenje Crkvi nije pojavila po prvi puta oko 1968. godine; nego je Crkva i u Piovo vrijeme već generacijama bila u krizi, pritisnuta od strane neprijatelja iz političkih i vjerskih tabora koji su htjeli svrgnuti Crkvu s mjesta svjetovne i duhovne dominacije.
Kao odgovor, Pio je pokazao apsolutno povjerenje u istine Vjere. Trident i njegovo papinstvo, osiguralo je da Katolička crkva ostane Katolička crkva, bez obzira na zavodničke inovacije koje su propovijedali Luther ili Calvin.
„Crkva ne treba ni topova ni vojnika. Njezino je oružje molitva, post, suze i Sveto pismo.“
Ipak, daleko od toga da su najavili zablude kako je “sve dobro”, Pio je agresivno provodio duhovnu obnovu nužnu za zaštitu vjere, i to sa žarom i razumijevanjem.
Katekizam, Misal, tridentski naglasak na učenju i propovijedanju, utemeljenje sustava bogoslovija, i reforme ženskog redovničkog života su samo neke od promjena koje su bile u temelju obnovljene Crkve, zauvijek drevne i zauvijek nove. Takva kombinacija revne vjernosti prema Crkvi uz predanost za ad infra reforme je danas prijeko potrebna.
Četiri stotine i pedeset godina nakon njegovog izbora, Sveti Pio V. nudi mnoge lekcije primjenljive na naše sadašnje okolnost.
Daj Bože da u novom tisućljeću Crkva pažljivo ispita i njega i vremena u kojima je djelovao.
Papa Pio V., Ora pro nobis!
