Iz članka objavljenog u New Liturgical Movement prenosimo sažetak o temeljnoj razlici između izvornog liturgijskog pokreta i njegovog revolucionarnog nasljednika iz doba prije, za vrijeme i nakon Drugoga vatikanskog sabora.
Prije Prvog svjetskog rata, glavni akteri liturgijskog pokreta su vjerovali kako je uvođenje prave pobožnosti prema liturgiji i izbjegavanje njezinog zanemarivanja prvenstveno stvar obrazovanja.
Na liturgiju se gledalo kao na nepresušno blago za duhovni život, a cilj istaknutih osoba poput Dom Guérangera i vlč. Romana Guardinia bio je uzdići i svećenstvo i laike do većeg razumijevanja i uvažavanja same liturgije.
U razdoblju između dva rata, došlo je do zamjene teza odnosno pretpostavilo se da ako kler i vjernici nisu zainteresirani za liturgiju, problem ne leži u njima, nego u samoj liturgiji. Lijek za ovako zanemarivanje će tako uskoro postati- umjesto prvotno zamišljenog educiranja vjernika do razine shvaćanja liturgije, mijenjanje same liturgije kako bi odgovarala potrebama “modernog” čovjeka.
U osnovi postoje dva pogleda: onaj koji odbacuje tradiciju, samovoljno miješajući arhaične i modernističke elemente (dekadentni liturgijski pokret), i onaj koji časti i poštuje tradiciju s njezinim organskim razvojem tijekom vremena (izvorni liturgijski pokret). Prvi odbacuje prošlost i mijenja je ad libitum, unoseći u nju suvremene elemente – pojam liturgije kao “stalne radionice” – dok se drugi želi držati čvrsto uz primljeno blago i živjeti s njim sa svim razumijevanjem koje dolazi iz ljubavi. To je bitna razlika između revolucije i kontrarevolucija: jedna razdire i rekonstruira na novom planu, a druga održava identitet čuvajući i obogaćujući ga.
Moglo bi se na to gledati i na ovaj način. Recimo da imate vagu kojom biste mogli mjeriti povijest Crkve, a želite odrediti što je teže, važnije, vrjednije. U jednoj posudi je više od devetnaest stoljeća tradicije (a time i štovanje prema zadanim oblicima bogoštovlja); u drugoj posudi, niti jedno stoljeće eksperimentiranja temeljenog na teoriji (i uz to, značajan nedostatak štovanja).
Na koju će se stranu vaga nagnuti? Na koju stranu ćete se vi nagnuti?
Na neki način ta vaga, odnosno strana koja će kod nas prevagnuti, može značiti jedan mali dobitak ili gubitak u obnovi Crkve.
