Ne misa. Na pitanje o svetom ređenju za žene papa Franjo je odmah na samom početku svog pontifikata prekinuo tu raspravu navodeći u jednom intervju da su “Vrata zatvorena u definitivnom obliku“.
No, prije nekoliko dana “Donne Chiesa Mondo“, ženski dodatak “L’Osservatore Romano” (vatikanski tiskani dnevnik koji pokriva javne aktivnosti Vatikana, objavljuje izdanja važnih crkvenih osoba te tiska službene vatikanske dokumente, nakon što su isti bili službeno objavljeni. Op.prev.), je posvetio gotovo cijeli broj upravo traženju zelenog svjetla za ‘pravo’ žena na propovijedanje na svetoj misi.
Redovnik Enzo Bianchi, savjetnik u Papinskom vijeću za jedinstvo kršćana, je već odredio ‘tri uvjeta’ na temelju kojih bi se ovakva odluka trebala provoditi:
Prvi uvjet – Bianchi piše – je “mandatum praedicandi” odnosno službeno odobrenje biskupa koje bi se povjeravalo vjernicima, ženama i muškarcima, koje se smatra sposobnim propovjednicima.
Drugi je blagoslov za vrijeme mise, prije homilije, koji bi slavitelj svećenik dao ženi ili muškarcu kojem je povjereno propovijedanje, kako bi se pokazalo da je to dio istog čina bogoslužja.
Treći uvjet je da vjernici, žena ili muškarac, budu svjesni karizme pojedinca, ali potrebe da se sve razvija uz odobrenje biskupa po “polaganju ruku kao neke vrste blagoslova, a ne sakrament“.
Ovako postavljajući, činilo bi se da je put prema propovjednicima laicima sasvim otvoren. No, u stvarnosti to ipak nije tako.
Jer kao prvo imamo kanonski zakon, koji zabranjuje običnim vjernicima, muškaracima ili ženama, držanje propovijedi.
Među oblicima propovijedanja ističe se homilija, koja je dio samog bogoslužja a pridržana je svećeniku ili đakonu; u njoj se tijekom bogoslužne godine iz svetoga teksta izlažu otajstva vjere i odredbe za kršćanski život.
Kan. 767 – § 1.
Tu zatim postoji i detaljna zabrana protiv propovijedanja vjernika laika tijekom mise formulirana 1997. godine od strane osam dikasterija Rimske kurije, a koja je dobila i specifičnu potvrdu Ivana Pavla II.
A ne bi trebalo ni zanemariti stoljetnu tradiciju crkvene povijesti u kojoj običnim vjernicima nije bilo dopušteno propovijedanje tijekom mise.
Naravno, u cijeloj povijesti ne nedostaje slučajeva istaknutih žena propovjednika, čak u katedralama i sa mandatima biskupa i papa. “Donne Chiesa Mondo” stavlja veliki naglasak na 61 “propovijedi” sv. Hildegarde iz Bingena (1098.-1179.), koju je Benedikt XVI. proglasio crkvenom naučiteljicom. Bianchi, naravno, navodi i druge slučajeve.
No, što se tiče propovijedanja ove velike žene, sva su se događala izvan mise, što nije bilo zabranjeno u svoje vrijeme baš kao što nije ni danas.
Ali kada je riječ o dopuštenju propovijedanja u pravom smislu koje bi laici dobili, Bianchi podsjeća na dopuštenje “ad experimentum” koje je u razdoblju od osam godina Pavao VI. 1973. odobrio Njemačkoj biskupskoj konferenciji, u “Popisu za mise s djecom.”
U praksi, kao što je dobro poznato, kršenje zakona je danas često. Bianchi izlaže da se ovo trenutno odvija na “nesređen način, ili još gore, na simuliran način“, gdje se na primjer, ovakve propovijedi zovu “rezonance“.
Ženski dodatak u “L’Osservatore Romano” daje veliki prostor švedskoj dominikanskoj časnoj sestri, s. Madeleine Fredell– “feministkinji, istraživaču kreativne i žive teologije, koja je dosta politički angažirana“, a koja ne skriva činjenicu da osjeća “poziv da postane svećenik “, te nemogućnost da to zaista i postane zaključuje riječima:
Postoji samo jedna stvar koja me smeta, međutim, i to je nemogućnosti propovijedanja tijekom mise. Propovijedanje je moje zvanje kao dominikanke, i iako bi to mogla učiniti gotovo bilo gdje, a ponekad čak i u luteranskoj crkvi, uvjerena sam da bi slušanje ženskog glasa u homiliji obogatilo naše katoličko bogoštovlje.
O tempora, o mores!
