Gotovo 500 godina nakon što je augustinski redovnik Martin Luther pribio svojih 95 teza na vrata katedrale u Wittenbergu (listopad 1517.), a 494 godina nakon što je papa Leo X. i službeno objavio njegovo izopćenje iz Crkve (“Decret Romanum Pontificem“, siječanj 1521.), grad Rim je odao priznanje čovjeku koji je izazvao protestantsku reformaciju, pokretu zasnovanom na onome što je Luther osudio baš u tom gradu, sjedištu Katoličke crkve.
Na pločici koja obilježava trg koji sada nosi njegovo ime u središtu Rima piše “Martin Luther – njemački teolog (1483.-1546.)”, a odluka za imenovanje dolazi šest godina nakon službenog zahtjeva podnesenog od strane Unije Adventista sedmoga dana i Unije evanđeosko- luteranske Crkve u Italiji.
Vijest je, međutim, jedva registrirana u medijima, ne samo zbog preokupiranosti društvenim i ekonomskim problemima koji su zahvatili Italiju, nego zato što je danas oživljavanje memorije i kulta Martina Luthera postalo gotovo normalna stvar, kako u svjetovnim tako i crkvenim krugovima.
U sekularnim krugovima njegov lik i djelo su korišteni u naporima što boljeg integriranja Njemačke dvojne kulture, oblikovane na nekada podijeljenoj istočnoj i zapadnoj strani zemlje. Tako se preko Luthera tiho nastojalo obnoviti ponos na zajedničku nacionalnu povijest, kako bi se prekrila krivnja savjesti zbog zločina počinjenih u Svjetskim ratovima i holokaustu; pojmovi koji su se često spominjali u poslijeratnom njemačkom obrazovanju.
Katolička hijerarhija u Njemačkoj je također imala svoju ulogu u oživljavanju dosad neviđenog univerzalnog poštivanja oca protestantskog kršćanstva. U siječnju 2015. godine, nadbiskup Münchena, kardinal Reinhard Marx– predsjednik Njemačke biskupske konferencije sažeo je put Martina Luthera kroz instituciju ekumenizma u časopisu Politik & Kultur napisavši
Sada, nakon što je završilo pedeset godina dijaloga, katolik kršćanin, također, može s poštovanjem čitati tekstove Martina Luthera i imati koristi od njegovih ideja.
Isto priznanje su mu dodijelili kardinal Walter Kasper, švicarski kardinal Kurt Koch, te Hans Küng. U svojoj knjizi napisanoj na njemačkom jeziku “Noćni razgovori u Jeruzalemu“, isusovac i kardinal Carlo Maria Martini hvalio je Luthera rekavši da je na neki način bio inspiracija za promjene u Crkvi nakon Drugoga vatikanskog sabora, odavši tako priznanje za reforme čovjeku koji je prije smatran prototipom heretika (k tome i ekskomuniciranog).
Već je najavljeno da papa Franjo planira otputovati u Švedsku u listopadu ove godine na “zajedničko ekumensko obilježavanje početka reformacije, zajedno s čelnicima luteranske Svjetske federacije i predstavnicima ostalih kršćanskih Crkava”. Manifestacija će biti početak obilježavanja 500. obljetnice protestantske reformacije; a također će “istaknuti važna ekumenska dostignuća koja su se dogodila tijekom proteklih 50 godina dijaloga između katolika i luterana“.
Nadamo se, međutim, da srdačnost pokazana prema Lutherovim idejama neće ići još dalje i pretvoriti nekad izopćenog heretika u junaka i sveca, zataškavajući povijest do te mjere da čak i aktualni događaji gube svaki smisao. Jer bivši augustinski redovnik je bio grješnik tijela i burnih duhova isto kao i papa Aleksandar VI. (1492.-1503.) čiji grijesi nisu u opasnosti da padnu u zaborav.
Ako ćemo zaista na sve strana priznavati pogreške u povijesti onda bi to za protestante moglo značiti, na primjer, službeno odricanje od Lutherovih najopasnijih istupa i djela- poput onih protiv Židova, ili možda onog u kojem ovako govori o seljacima:
Koje razloge imamo za blagost prema seljacima? Ima li nevinih među njima, Bog će znati kako ih najbolje obraniti i spasiti. Ako ih Bog ne spasi, to znači da su kriminalci. Mislim da je prema Bogu bolje da ubijemo seljaka nego kneza i suca, jer seljaci nemaju božansku vlast kao osnovu za podizanje oružja. Nema milosti, nema strpljenja prema seljacima, samo gnjev i ogorčenje, od Boga i od čovjeka. Ovaj trenutak je tako izuzetan jer princ može zaslužiti raj kroz krvoproliće. Zato, draga gospodo, krenite naprijed i uništavajte, ubijajte, zadavite, i tko god ima tu moć, nek je koristi.
Ironično, Michael Kretschmer, predstavnik Bundestaga (nacionalnog parlamenta Savezne Republike Njemačke), je u Rimu na otkrivanju novoimenovog trga podsjetio na osjetljivost oca reformacije za posljednje (u ovom svijetu). “Da je danas među nama, on bi nam govorio da se brinemo o siromašnima“, a gradonačelnik Rima, Ignazio Marino, je izjavio da “današnja gesta pokazuje kako Rim treba poštivati svaku religiju i vjeru. Lakše je razbiti atom nego predrasudu, rekao Einstein. I ovdje smo razbili neke predrasude.“
Da, trebamo pozdraviti oslobođenje od pogrešnih predrasuda, ali ne smijemo odbaciti istinu, samo zato što je neki smatraju predrasudom.
