Među stvarima koje mogu ponajviše opteretiti, uznemiriti i zbuniti čovjeka je kad u važnim stvarima nedostaje pojašnjenja, a ostane nedorečenost koja se može svakako shvatiti.
Recimo netko može reći “sve je to dobro” ili “sve su vjere dobre”, a ne reći što to nije dobro i u čemu je bitna razlika, i time može unijeti zabunu među ljude. Jer netko može pomisliti “pa ako je sve dobro, ja ću onda izabrati ono što mi se više sviđa”. U presudno važnim stvarima valja biti konkretan kako bi se ljudi mogli orijentirati. Tako netko može reći “sve su strane svijeta dobre”, ali ako mali Mate treba ići na sjever da bi došao do Berlina onda mu netko odgovoran mora
pokazati taj smjer, jer je u tom slučaju samo taj smjer dobar (dok drugi to nisu).
Netko dakle mora ukloniti nejasnoću konkretnim pojašnjenjem, te reći kako ima putova koji izgledaju lijepo i dobro, ali kako je samo jedan Put spasenja te kako njega treba baš iz tog razloga izabrati. Svi ostali putovi, iako se čine dobri i lijepi, su dakle nepotrebni (često i pogubni)… Relativizacija unosi zbrku, stvara pomutnju, ali treba jasno reći poput sv.Pavla: “Sve je dopušteno, ali sve ne koristi…” Ima dakle puno toga što čovjek u svojoj slobodi može, ali treba mu reći kako ima i takvih stvari koje štete i koje zato treba odbaciti. Netko se zna opravdavati: „Ali želio sam samo probati“. Međutim, zar treba probati otrov da bi znao da je otrovan?! Ako je nešto krivo, loše, otrovno onda to treba jasno reći, i ne prestati ponavljati, jer kad se prestane vrlo brzo slijedi zaborav…
ZABORAV NA GRIJEH…
“Možda je najveći grijeh u svijetu danas taj što su ljudi počeli gubiti osjećaj za grijeh.” Proročki odjekuju u ovo naše vrijeme ove riječi Pape Pija XII. Jer kad čovjek izgubi osjećaj za grijeh što ga još sprječava da i najveće svetinje pokuša prilagoditi svojim nagonima, pa čak i samu Božju riječ i nauk Isusa Krista. Baš kako je sv. Majka Terezija rekla, ako postane normalno i dopušteno da majka može ubiti svoje dijete u svojoj utrobi, što onda još sprječava mene da ubijem tebe, ili tebe da ubiješ mene. Ako dopustimo da ideologije svijeta (sa svojim relativizmima) toliko uđu u naše glave da više ne reagiramo na njih, samo je još jedan korak do zahtjeva da im prilagodimo sve ono što im još stoji kao smetnja. A najveća smetnja im je Isusova riječ i Crkva koja tu riječ čuva (i to joj je glavna zadaća)!
“…NEKI OD NAŠIH, ALI BEZ NAŠEGA NALOGA…”
Pravu slobodu donosi čovjekovu srcu prava riječ, sposobnost slušanja i uočavanja. No, kako je god čovjek željan prave riječi, s druge strane nemali je broj onih koji krivim riječima, nejasnim izjavama, opterećujućim i sličnim samo smućuju i uznemiruju…
Božja riječ nas upozorava: NE NAMETATI NIKAKVA TERETA POVRH ONOGA ŠTO JE POTREBNO (vidi Dj 15…)! A sam Krist Gospodin nam je naložio ČUVATI NJEGOVU RIJEČ!, kao mjerilo naše ljubavi prema njemu (vidi Iv 14, 23). Tko čuva Kristovu riječ on ima njegov mir. Tko pak mijenja njegovu riječ unosi nemir, opterećenje, razdor. Eto jasnoga znaka svakome od nas koliko smo na Kristovu putu…
NAMETANJE TERETA STVARA OPTEREĆENE LJUDE…
“… kako vas neki od naših,
ali bez našega naloga,
nekakvim izjavama smetoše i duše vam uznemiriše…” (Dj 15, 24)
Jednom smo se vozili prema Međugorju, kadli odjednom kolona, zastoj. Svi izašli vani i gledaju čudan prizor: magarac pod teretom legao nasred ceste. Čovjek ga u jadu poteže, gura, ali magarac ko magarac, ni makac. U to netko poviče prema čovjeku: „Skini s njega taj teret! Odriješi to s njega!“ Čovjek posluša. Čim je magarac osjetio da je oslobođen tereta skoči se i brzo odjuri prema selu. Ostane čovjek u čudu pored tereta. Svima nam je u tom trenutku kroz glavu prošla ista poruka preko eto jednog magarećeg stvora: Koliki li samo od nas vuku nepotrebne terete?!
“… ne nametati … nikakva tereta povrh onoga što je potrebno…”: tako nam lijepo poručuje današnja riječ iz Djela apostolskih.
Nebeski Jeruzalem slika je novosti koja od Boga dolazi s novim temeljima, zidinama, vratima (vidi Otk 21). No, da bismo primili Isusovu novost (na ispravan način) moramo se riješiti starih navika iz kojih se stvaraju kriva mišljenja i smetenosti. Tome mogu, kako vidimo, doprinositi i “neki od naših” (Dj 15, 24a) koji iz neke svoje vizije i nepročišćene pameti imaju potrebu tovariti drugima, opterećivati druge. Nije slučajno istaknuto ono “neki od naših”, jer se te stvari događaju unutar naših obitelji, unutar naših (kršćanskih) zajednica. A neriješene stareži nekih običaja i navika kod tih „nekih naših“ među najvećim su i najčešćim su zaprekama oslobađajućoj poruci evanđelja…
Čuo sam za slučaj nekog profesora koji je pred svojim đacima promicao određene opijate. Kad se njegov slučaj stavio na istragu otkrilo se kako zapravo taj profesor uzima te opijate, te kako mu je ponašanje u svemu neprimjereno za nekoga tko se naziva profesor. Stare navike, ovisnosti i sl. kojih se netko nije oslobodio ili ih se ne želi riješiti stvaraju potrebu izlike i opravdanja, čak se pretvaraju i u podlogu krivoj interpretaciji evanđelja.
MOĆ STARIH NAVIKA UZNEMIRUJE, ZAROBLJAVA…- KRISTOVA PAK RIJEČ POUČAVA, SMIRUJE, OSLOBAĐA.
Koga ćeš slušati?
Moć starih navika (starih običaja) je u tome da pokušavaju u nama preživjeti tako da usišu ipravnu poruku u sebe, a sami da ostanu netaknuti. Tako oni postaju dominantni u ponašanju osobe, i pored novosti evanđelja. O tome nam lijepo govore i čitanja iz Djela apostolskih (pogl.15), kako su neki kršćani iz židovstva pokušali židovske običaje obrezanja nametnuti i drugima pod izlikom da su presudni za spasenje. Na taj način bi stvarna poruka spasenja bila potisnuta pred nečijom navikom i običajem… Nešto slično događa se u mnogim kršćanskim obiteljima, zajednicama. Neke ukorijenjene, neriješene stvari osobne prošlosti pokušavaju se nametnuti kao dominantne, čime se zapravo sprječava kršćanskoj poruci da zaživi u toj obitelji. Tako imamo obitelj koja se izjašnjava kao kršćanska ali u svom ponašanju je posve poganska, jer daje prednost svemu više nego li evanđelju.
Slično dakle težnje svijeta pokušavaju preživjeti na račun Evanđelja i ubaciti se unutar, a što je zgodno protureno u zadnje vrijeme kroz izraze “najnoviji trendovi”, “velika promjena”, “nova revolucija” i sl. Zapravo, nisu to nikakvi “najnoviji trendovi”, nego stare tendencije samo s fasadom novoga, i igra se na kartu kako su mnogi ljudi kratke pameti (skloni zaboravu). A ono što još dodatno pomaže taktici smutnje i smetenosti je to što su oni koji daju takve izjave opet “neki od naših”…
BEZ KONZULTACIJE S DUHOM SVETIM NIŠTA!
Crkvu vodi Duh Sveti i on je poučava u svemu. Oni koji su u njoj postavljeni za pastire poslušni su Duhu Svetom te NE POUČAVAJU NEKI SVOJ NAUK, niti imaju ovlast davati NEKE SVOJE IZJAVE U VAŽNIM STVARIMA VJERE. Neke osobne izjave, pokazalo se to često, iz pastirske pozicije redovito zbunjuju i uznemiruju…
Zadaća je Crkve u svemu čuvati Kristovu riječ, jer tako izražava svoju ljubav prema Kristu, i tako održava sklad i mir u Božjem stadu.
LJUBAV PREMA KRISTU vidi se po tome KOLIKO SMO SPOSOBNI ČUVATI NJEGOVU RIJEČ.
Isus kaže: “Tko me ne ljubi riječi mojih ne čuva”.
Koliko čuvaju Isusovu riječ oni koji je ublažavaju trendovima svijeta, i da bi bili popularni kod onih kojima je zapravo Kristova riječ smetnja? Zar oni ne podsjećaju na one kršćane iz židovstva koji su židovske običaje željeli nametnuti kao trend novoobraćenim kršćanima iz poganstva. A tako bi Isusova riječ postala manje važna, i manje snažna. Imamo dakle i mi danas slučajeve nekih slobodnih tumača iz naših redova (koji se ne konzultiraju s Duhom Svetim, nego s duhom svijeta), a koji svojim određenim izjavama (tumačenjima), kojima je najmanje do čuvanja Isusove riječi, unose pomutnju i uznemirenost među kršćanima. Iako bez ikakva naloga odozgo („bez našeg naloga“: Dj 15, 24) nastupaju kao da nalog imaju…
A jer nam Isus Krist šalje Duha Svetoga koji nas poučava u svemu i doziva nam u pamet sve ono što je Isus tako jasno govorio (Iv 14, 26) pozvani smo i danas braniti njegovu riječ i to njezinom nepromjenjivom jasnoćom.
NIKAKVE NOVOTARIJE NE MOGU SE POSTAVITI IZNAD KRISTOVE RIJEČI, JER SAMO ONA IMA SNAGU NEPROLAZNE NOVOSTI.
Mjerilo zdravog i sigurnog hoda za Kristom:
• Ne nametati nikakva tereta povrh onoga što je potrebno!
• Čuvati Riječ kao znak ljubavi prema Kristu!
• Držati se pouke Duhom Svetim koji nas uvijek iznova podsjeća na jasnoću Kristova nauka!
