Prenosimo danas dio uvoda iz knjige dr. Čedomila Čekade Za Crkvu, za papu! Protiv modernizma i kontestacije! (1975. god.), svećenika i kako ga sam Glas Koncila opisuje – oštro pero katoličkog novinstva.
U ovoj knjizi, pa i u prethodnoj pod nazivom Kuća na kamenu: Pokoncilski problemi Crkve, mons. Čekada je u zbirci novinskih članaka još tada upozoravao na posljedice „novog proljeća“ u Crkvi nakon Drugog vatikanskog sabora.
U ovom kratkom uvodu vrijedi spomenuti da je glavni urednik »Glasa Koncila« don Živko Kustić, nad Čekadinim grobom 28. rujna 1981. u Sarajevu, odao pokojniku priznanje za njegov dugogodišnji rad rekavši da je šteta što neka njegova upozorenja nisu bila ozbiljnije shvaćena.
A naravno, da je sve to moralo uroditi zlim posljedicama i u praktičnom vjersko-crkvenom životu svećenika i vjernika.
Sasvim je vidljiv njegov nazadak na mnogim područjima. Svećenstvo nam se, i svjetovno i redovno, sve više posvjetovnjačuje: ne samo u odjeći, nego i u manirama, i vladanju.
Duhovnosti je na njemu sve manje, a sve više „slobode“ i gospodovanje. I pastoralne je revnosti sve manje, a sve više komocije, hodanja i zabave. Crkvena disciplina naglo opada: duh revolucije prodire sve više i u Crkvu.
Doživjeli smo već i prve bune i štrajkove po sjemeništima, novicijatima, samostanima. I među redovnicima sve se više gubi duh pobožnosti, poniznosti i samozataje. Sve nam više i sestre postaju „damama“: sve više misle na svijet i izlaze u svijet.
Duhovna su nam zvanja u konstantnom, a ponegdje i u katastrofalnom, opadanju. Omladina se, – i ona katolička, – sve više, i po svojim shvaćanjima i po stilu životu, koji joj nameću, već potpuno raskršćanjena, sredstva komunikacija, – novinstvo, stampa, film, televizija, – sve više utapa u materijalizam i gubi smisao za ideale. Vrlo nam se malo razlikuje od one bezvjerske, koja je već i formalno raskrstila s religijom. Potpuno je ovosvjetska po svojim opredjeljenima i interesima: više se, a pogotovo nadnaravni i evanđeoski, tonovi jedva gdje javljaju.
Kult samosvladavanja i djevičanstva samo što nije posve iščeznuo. Obitelji su nam u krizi; bračni nam je moral sve laksniji; kršćanska svijest svaki dan slabija. Djecu sve više ispuštamo iz ruke i ostavljamo bez sustavna kršćanskoga odgoja. Svatko nam ih drugi duhovno formira, samo mi ne.
Vjernici nam se sve manje mole, sve nemarnije vrše svoju nedjeljnu dužnost, sve rjeđe ispovijedaju. A ako nam se, ponegdje, više pričešćuju, to je samo zato, što su, – često i na sugestiju s oltara, – snizili, do najniže granice, kriterije kršćanske pravde i kreposti i prebrisali kategoriju grijeha u svome katekizmu. Vjera im, i u koliko je još imaju, sve više postaje samo deklarativnom: ne povlače iz nje konsekvencije; sve je manje konkretiziraju i prakticiraju.
Mase, – i vjerničke mase, – od reda robuju tipičnim „idealima“ potrošačkog društva: idealu uživanja, „ljubavi“, standarda i luksusa. Na Boga se, na smrt, na sud, na vječnost, sve manje misli. Modernistička teologija i njezin pastoralni sistem pobrinuli su se za to: popularizirajući sve više horizontalno, humanitarno, socijalno, „aktivno“, kršćanstvo na račun onoga osobnog, nadnaravnog, eshatološkog.
I značenje Crkve u životu vjernika potiskuje se, sve više oduševljavaju za koncept „karizmatičke“ Crkve, gdje ljudi, sami, sređuju svoje odnose s Bogom: bez posredovanja vidljive, auktoritativne, Crkve i njezinih sakramentalnih institucija. Na sve se strane zahtijevaju promjene i novosti.
(…)
Možda bi, uostalom – ja na to često pomislim, pa neka mi bude dopušteno, da to ovaj put i javno kažem, – sve te nevolje oko nas bilo manje, da u razne naše, pastoralne, komisije, odbore i centre uzimamo više inteligentne, pobožne i revne svećenike iz pastve, – ima ih mnogo, – nego da, praktično, svu inicijativu ostavljamo samo „profesorima“. Katoličko kršćanstvo ne živi, – nije nikada živio, – od scientizma i od ljudske, pa ni teološke, pameti, imaginacije, kombinatorike, originalnosti: ono živi od vjere i svete revnosti onih „prosvijetljenih“, koji čitavim srcem ljube Boga i, ponizno, slušaju Crkvu.Bože, pošalji nam takvih! Pošalji nam apostola i revnitelja, svećeničkih i laičkih! I svetaca nam pošalji, – ako smo vrijedni! I, Bože, daj, da se već jednom uvede malo reda u našoj katoličkoj štampi i na našim teološkim školama!
U Dubrovniku, 15. lipnja 1975.
