Sveti Ivan Pavao II ga je cijenio kao savjetnika, Benedikt XVI ga cijeni kao
prijatelja i smatra ga se najvažnijim njemačkim katoličkim filozofom zadnjih desetljeća: Robert Spaemann. Njegovo glavno usmjerenje je kršćanska etika i jedan je od najznačajnijih etičara vrednota.
U ekskluzivnom intervjuu za CNA njemački profesor emeritus filozofije izjasnio se izrazito kritički o Amoris Laetitia, gotovo 300 stranica opširnoj posinodalnoj pobudnici pape Franje, koja je predstavljena 8. travnja.
Profesore Spaemann, svojom ste filozofijom pratili pontifikate Ivana Pavla II i Benedikta XVI. Mnogi vjernici se pitaju kako čitati Amoris Laetitia pape Franje u kontinuitetu s naukom Crkve i s papama prethodnicima. Kakvo je Vaše mišljenje?
Većim djelom je to moguće, iako smjer pobudnice dopušta zaključke koji ne mogu biti u skladu s naukom Crkve. Članak 305, zajedno s naznakom 351, u kojemu stoji, da vjernici koji su “usred objektivnog stanja grijeha”, “zbog olakšavajućih okolnosti” mogu primati sakramente, izravno proturječi članku 84 pobudnice Familiaris Consortio Ivana Pavla II.
Što je papa Ivan Pavao II htio reći?
Ivan Pavao II tumači ljudsku seksualnost kao “realni simbol predanja cijele osobe” i to “bez vremenskog ili nekog drugog ograničenja.” Zato on u članku 84 jasno formulira, da se osoba koja se razvela i ponovo vjenčala odreći spolnih čina, ako želi ići na pričest. To znači, da promjena u praksi podjeljivanja sakramenata nije daljnji razvoj Familiaris Consortio, kako je kardinal Kasper rekao, nego prekid s njezinim centralnim antropološkim i teološkim učenjem o ljudskoj spolnosti i braku. Crkva nema punomoć, da neuredne spolne odnose preko podjele sakramenata preokrene na pozitivno i time pretiče Božje milosrđe. Bez obzira na ljudsko ili moralno prosuđivanje situacije. Vrata su ovdje – kao i kod mogućnosti ređenja žena za svećenice – zatvorena.
Zar se ne bi moglo argumentirati, da su antropološka i teološka razmišljanja, koja ste spomenuli, zaista točna, ali Božja milost nije vezana takvim granicama, nego je vezana za pojedinačnu situaciju svake osobe?
Božje milosrđe se tiče srži kršćanske vjere u utjelovljenje i otkupljenje. Naravno, da Bog gleda svaku pojedinu osobu u njezinoj konkretnoj situaciji. On je poznaje bolje, nego osoba samu sebe. Ali, kršćanski život nije edukativna manifestacija u kojoj se krećemo prema braku kao idealu, kako Amoris Laetitia ukazuje na mnogim mjestima. Cijelo područje međuljudskih odnosa, a osobito spolnosti, odnosi se na dostojanstvo čovjeka, njegovu osobnost i slobodu. Ono ima veze s tijelom kao “hramom Božjim” (1 Kor 6,19). Svaka povreda na ovom području, bez obzira na to koliko se to često događalo, je stoga povreda odnosa s Bogom na koji su kršćani pozvani, to je grijeh protiv njegove svetosti i zato uvijek nanovo traži pročišćavanje i obraćenje.
Božja milost nam upravo omogućuje, da se uvijek iznova možemo obratiti. Naravno, da ona nije vezana za nekakve granice, ali je Crkva obavezna naviještati obraćenje i ona nema punomoć davanjem sakramenata prelaziti postojeće granice i nasilno se odnositi prema Božanskom Milosrđu. To bi bio drsko. Stoga, svećenici koji se pridržavaju utvrđenog poretka nikoga ne osuđuju, nego navještaju te granice prema Božjoj svetosti. To je naviještanje koje vodi prema ozdravljenju. Insinuirati, da se “oni sakrivaju iza nauka Crkve” i “sjedaju na stolicu Mojsijevu”, da bi bacali “kamenje … na živote ljudi” (članak 305) neću dalje komentirati. Valja ipak napomenuti, da se ovdje pogrešno navode tekstovi iz Evanđelja. Iako je Isus rekao, da farizeji i pismoznanci sjede na stolici Mojsijevoj, on izričito govori apostolima, da se moraju držati onoga što oni kažu. Samo da ne žive kao oni (Mt 23,2).
Papa Franjo je naglasio da se ne treba fokusirati na pojedinačne rečenice u pobudnici, nego je treba gledati u cjelovitosti.
Fokusirati se na spomenute dijelove teksta je po mom mišljenju u potpunosti opravdano. Ne može se očekivati, da će ljudi uživati u prekrasnom tekstu i zanemariti ključne rečenice koje mijenjaju nauk Crkve. Postoji zapravo sasvim jasna odluka: da ili ne. Dati pričest ili ne, ne postoji ništa u sredini.
Sveti Otac ističe u više navrata, da nitko ne smije biti osuđen zauvijek.
Teško mi je shvatiti, što on time želi reći. Da Crkva nikoga ne smije osobno osuditi, a pogotovo ne zauvijek, a što i hvala Bogu uopće ni ne može, je jasno. Ali, kada je riječ o spolnim odnosima koji su objektivno u suprotnosti s kršćanskim životom, volio bih od Pape doznati, nakon koliko vremena i pod kojim okolnostima se objektivno grešno ponašanje pretvara u pobožno ponašanje.
Radi li se ovdje, dakle, po Vašem mišljenju o prekidu s tradicijom Crkvenog nauka?
Da se radi o prekidu proizlazi jasno za svaku razumnu osobu koja poznaje relevantne tekstove.
Bez obzira na to, postavlja se pitanje, kako je do toga došlo.
Da Franjo prema svom prethodniku Ivanu Pavlu II drži jednu kritičku distancu, postalo je jasno kada je odlučio proglasiti ga svetim zajedno s Ivanom XXIII, za kojeg je osobito odobrio izostavljanje drugog čuda koje je inače neophodno za kanonizaciju. Mnogi su to s pravom osjetili kao manipulaciju. Izgledalo je kao da papa želi umanjiti značaj Ivana Pavla II.
Pravi problem je, međutim, jedna struja moralne teologije koja kod Isusovaca postoji već dugi niz godina, još od 17. stoljeća, a koja zastupa čisto situacijsku etiku. Ovaj smjer podržavaju citati Tome Akvinskog u Amoris Laetitia. Međutim, ovdje se zanemaruje, da Toma poznaje objektivno grešne radnje za koje ne postoje situacijske iznimke. One također uključuju sva spolno neuredna ponašanja. Kao što je i Karl Rahner 1950-ih godina u jednom eseju, koji sadrži sve bitne, još uvijek valjane argumente, tako je i Ivan Pavao II odbio situacijsku etiku i osudio je u svojoj enciklici Veritatis Splendor. Amoris Laetitia prekida i s ovom enciklikom. Ne smijemo zaboraviti, da je upravo Ivan Pavao II svoj pontifikat posvetio Božjem milosrđu, da je o njemu napisao svoju drugu encikliku, da je u Krakovu otkrio dnevnik sestre Faustine i kasnije je proglasio sveticom. On je autentični tumač Božjeg milosrđa.
Kakve posljedice vidite za Crkvu?
Posljedice su već predvidive: nesigurnost i zbunjenost od biskupskih konferencija sve do malog svećenika u džungli. Prije nekoliko dana mi se jedan svećenik iz Konga požalio zbog svoje bespomoćnosti uzrokovane ovom pobudnicom i nepostojanja jasnih smjernica. Prema pojedinim stranicama Amoris Laetitia je moguće da kod, nedefiniranih “olakšavajućih okolnosti”, ne samo ponovo vjenčani rastavljeni, nego svi koji žive u bilo kojem “neurednom stanju”, bez truda da svoje neuredno spolno ponašanje ostave iza sebe, dakle, bez ispovijedi i obraćenja, mogu biti pripušteni ispovijedanju drugih grijeha i na pričest. Svaki svećenik, koji se pridržava važećih pravila za sakramente može biti zlostavljan od strane vjernika i njegov biskup ga može staviti pod pritisak. Rim sada može propisati, da se smiju imenovati samo “milosrdni” biskupi, koji su spremni razvodniti postojeći poredak. Kaos je potezom pera postao princip. Papa bi trebao znati da takav korak dijeli Crkvu i vodi prema raskolu. Raskol koji nije na periferiji, nego u srcu Crkve. Bože očuvaj nas toga.
Jedno mi se čini sigurno: Namjera ovog pontifikata da Crkva prevlada svoj egoizam, kako bi se slobodnim srcem okrenula ljudima, je ovom pobudnicom uništena na neodređeno vrijeme. Također će doći do povećanja sekularizacije i do daljnjeg pada svećeničkih zvanja u mnogim dijelovima svijeta. Već duže vremena se može promatrati, da biskupi i dioceze s jasnim stavom u pitanjima vjere imaju najviše svećeničkog pomlatka. To me podsjeća na riječi svetoga Pavla Korinćanima „kad truba ne daje jasan zvuk, tko će onda uzeti oružje (Duha Svetoga)? ” (1 Kor. 14,8).
Kako, po Vašem mišljenju, ići naprijed?
Svaki kardinal, ali i svaki biskup i svećenik bi trebao u okviru svoje nadležnosti, sačuvati i javno podržati katoličku sakramentalnu disciplinu i pravila. Ako papa nije spreman poduzeti opsežne ispravke, onda ostaje na nekom sljedećem pontifikatu da stvari ponovno dovede u red.
