Nedavno je jedna časna sestra, govoreći na republikanskoj nacionalnoj konvenciji, podigla svoju krunicu i uzviknula: “Ovo je naše najmoćnije oružje!”
Nije dugo trebalo čekat da se na društvenim mrežama pojavi odgovor jednog svećenika. Žalio se na poruku časne sestre koja je po njemu neprikladna za katolike: “Previše ratoborno”, žalio se, “mi smo religija mira.”
Ova nekontrolirana bolest koja opsjeda Majku Crkvu zamračila je našu katoličku baštinu. Trojanski konj je upao u grad ograđen zidinama Kristove zaručnice, pljačkajući crkveno bogato nasljeđe doktrine, moralnog zakona, liturgije i tradicije. I kad se neprijatelj iskrao iz konjske utrobe, nastavio je s pljačkom i ciljanim pustošenjem. Mnogi katolici našli su se bespomoćni i razoružani. Doista, generacije katolika s užasom su gledale kako se izruguje s Božjom čašću i Njegovom Crkvom.
Mač je sastavni dio naše vjere, a ne držanje za ruke.
Mačevi prvo dignuti protiv nas samih, naših grijeha. Prvi rat je unutarnji u kojem marširamo u bitku objavljujući rat svemu što nas drži podalje od Boga. To je značenje onog ‘ništa’ svetog Ivana od Križa, ‘ništa’ kao stepenice koje vode duše u usponu na brdo Karmel. Svaka razina te planine je ništa (nada), skidanje svega što veliča ja i naše umišljenosti. Važno je vlastito ‘poništenje’ i odcjepljenje od svega kako bi se moglo doći odnosno uzdići do glavnog cilja. „Ništa“ se u ovom kontekstu odnosi na čovjekovu navezanost na bića i stvari koja ga koče u dolasku do potpunog sjedinjenja s Bogom, a pod pojmom „Sve“ Ivan podrazumijeva bogoslovne krjeposti koje su jedini put do sjedinjenja s Bogom.
Ovaj prvi mač katolika u proteklih pola stoljeća pretvoren je u otirač dobrodošlice za zeitgeist. Teolozi željni širenja evanđelja prilagođavanja, preoblikovali su bitku protiv grijeha u mekšu terapiju samopotvrđivanja. Kalvarija se posramljeno kloni kako bi “centri duhovnosti” mogli zavladati. Mea culpa se mijenja za “ugodan dan”, a kajanje nestaje da bi se napravilo mjesta za “pratnju”.
Drugi mač slijedi izravno iz prvog. Kad katolici ozbiljno shvate svoje posvećenje, oni odmah postaju svjesni svoje uloge u borbi i donošenju pobjede nad zlom u svijetu i u našoj ljubljenoj Crkvi. Svaka molitva doseže svoj završetak u djelovanju, djelovanju za širenje Kristove ljubavi tamo gdje je ugušena lažima vremena. Svaka krunica treba imati upliva na pobjedu nad Kristovim neprijateljem. Naš moto mora postati onaj koji je sv. Dominik skovao svojoj braći: “contemplare et aliis tradere contemplate” (kontemplirajte i onda plodove prenesite drugima).
Sve veći broj katolika već je primio k srcu ovaj savjet. U zaokretu Božjeg milosrđa, sama kriza u Crkvi potakla je mnoge u ratnike, potaknuvši ih na herojsko djelovanje. Sve veći broj vjernika ne želi stajati prekriženih ruku. Udružuju se u male grupe otpora kako bi stali uz anđele, ponovno izvikujući Gloria in Excelsis Deo. Katolici, mladi i stari, klerici i laici, neprestano se prisjećaju hrabrosti katoličkih mučenika koji su, suočeni s opakim neprijateljima, neustrašivo uzvikivali Viva Cristo Rey!
S karakterističnim katoličkim srcem, ne reagiraju oštro na pastire koji spavaju. Sa srcima privijenim na srce svog kralja, odbijaju upirati prstom prema čuvarima koji su bodrili Trojanskog konja istovremeno protjerujući Spasiteljeve vjerne mališane. Ne. Oni su se uzdigli jednostavno da bi radili na obnovi ljepote Božje Svete Crkve. Pokojni tomistički profesor dr. Frederick Wilhelmsen izrazio je ovo lirskim izrazom:
Katolicizam je… meksički isusovac otac Miguel Pro koji blagoslivlja svoj marksistički streljački vod u Meksiku, ostacima svojih ruku čineći znak križa(…). To su španjolski vojnici koji jurišaju na komunističke rovove naoružani bajunetama i krunicama… Katolicizam je u vojsci koja maršira kroz povijest pjevajući Te Deum. Katolicizam je o mačevima.
To je i Sveti Nikola, koji je na Nicejskom saboru udario heretika Arija zbog nijekanja Kristova božanstva. To je i sveti Ambrozije koji uskraćuje ulazak caru Teodoziju u njegovu milansku katedralu zbog počinjenja solunskog masakra nad 10.000 građana, 389. godine.
Sve više i više katolika treba se uključiti u ovu nadnaravnu borbu. Sve veći broj treba podići duhovne mačeve svetosti i istine. Mačeve protiv naše suzdržanosti, oklijevanja i racionalizacija da se predamo u tišini. Mačeve istinitog nauka protiv laži onih koji su predugo sakatili našu slavnu Vjeru. Svijetli, blistavi mačevi Istine hrabro podignuti, ne bojeći se nikakvih neprijatelja, bez obzira gdje se nalaze, bez obzira na njihovu titulu, bez obzira na njihovu službenu odjeću.
Jer vjerni katolici okupljaju se pod vexilla regis – pod Kristovom zastavom. A samo jedno je pred nama.
Pobjeda.
