Kako riješiti problem poput Drugog vatikanskog koncila?
Iako možda nije toliko privlačno kao glazba iz filma „Moje pjesme, moji snovi“, ovo je pitanje puno složenije od pokušaja udaje buduće barunice von Trapp. Katolici su se počeli svađati oko Koncila i prije nego je završio 1965. godine. Iako mu je namjera bila uvesti Crkvu u suvremeni svijet, nema sumnje da je Drugi vatikanski koncil- čak i onda kada ga se pravilno tumači- najdjeljivije pitanje u današnjoj Crkvi – a žestoke rasprave ne pokazuju znakove popuštanja. Možda je, ipak, vrijeme da se uzdignemo iznad koncila…
Za liberalne katolike, Drugi vatikanski koncil je predstavljao slobodu; konkretno, slobodu od prošlosti. Umjesto da bude vezan za dogme i prakse prethodnih generacija, Drugi vatikanski koncil je dao Crkvi priliku da slomi te okove i izgradi novu Crkvu za novo vrijeme. Od odbacivanja crkvenog učenja o nemoralu umjetne kontracepcije do zalaganja za svećenice, katolici liberalnog uvjerenja su u osnovi postali protestanti, oblikujući vlastita uvjerenja – čak i kada su u izravnoj suprotnosti s prethodnim naukom Crkve – sve, naravno, u „duhu Drugog vatikanskog koncila“.
Kao odgovor na ovo postkoncilsko zastranjivanje, mnogi su konzervativni katolici reagirali tako da su prihvatili ono što je papa Benedikt XVI. nazvao „hermeneutikom kontinuiteta“. Ovime je papa htio reći da Drugi vatikanski koncil treba tumačiti na način koji je u skladu s prethodnih 1960 godina katoličke tradicije („hermeneutika“ je samo otmjena riječ koja označuje „metodu tumačenja“). Drugim riječima, nemojte čitati tradiciju u svjetlu Koncila; čitajte Koncil u svjetlu tradicije.
Ovo je solidan, katolički savjet. Ekumenski sabori nisu nova otkrića s neba koja zamjenjuju prethodna otkrića. Oni su organski dio trajnog života Crkve i zato ih treba tretirati kao dio veće cjeline, a ne kao prekid u novom smjeru.
Nažalost, to savršeno prihvatljivo katoličko načelo „hermeneutike kontinuiteta“ se danas pretvorilo u nešto što nije ni katoličko. Umjesto da se iskoristi za postavljanje Drugog vatikanskog koncila u odgovarajuću povijesnu perspektivu, pretvorilo je Drugi vatikanski koncil u „nad-koncil“ kojega je hermeneutika namjeravala spriječiti. Preciznije, postao je štap s kojim se udara po prstima svakoga tko se usudi kritizirati sam Koncil.
Na primjer, ako katolik sugerira da su određeni dijelovi Drugog vatikanskog koncila sročeni tako loše da ljude mogu lako dovesti u krivovjerje, onda ad hoc skupine uskaču braniti Koncil: „Ako se čita u kontinuitetu s katoličkim naukom, onda se ne može razumjeti heretički!“. Možda je to istinito za teologe koji znaju sve nijanse katoličke doktrine, ali to ne znači da formulacija nije loša i zbunjujuća.
Ili, ako je katolik primijetio da Koncil imao neuravnoteženi naglasak na pozitivnim elementima drugih religija, a da nije napomenuo njihove nedostatke, onda skupine ad hoc obaraju te kritike tvrdeći da su te izjave uravnotežene s prethodnim učenjima. Opet, to je sve u redu za intelektualce koji duboko poznaju povijest, ali prosječni katolik taj novi naglasak očito uzima kao znak da ne bismo trebali spominjati pogreške nekatoličkih religija. Drugim riječima, posve je legitimno primijetiti da Drugi vatikanski koncil daje neuravnotežen pogled.
Ipak, sama pomisao na kritiziranje Koncila čini mnoge pravovjerne, vjerne katolike zgroženima. Kako može biti ispravno kritizirati najvišu vlast (osim pape) u Crkvi? Da bih olakšao tu zabrinutost, dopustite mi da podijelim s Vama citat Josepha Ratzingera, čovjeka koji će kasnije postati papa Benedikt XVI:
„Nije svaki valjani sabor u povijesti Crkve bio plodan; u posljednjoj analizi, mnogi od njih su bili gubitak vremena“.
Te bi riječi mogle šokirati katoličke osjećaje; gotovo se može pomisliti da su to riječi nekog protu-katolika, a ne riječi budućega pape. Ipak, to je iskrena procjena povijesti.
Katolici moraju shvatiti da koncili (sabori) ponekad uspiju, a ponekad propadnu. Uobičajena zabluda među katolicima je da Duh Sveti vodi svaki aspekt ekumenskih sabora; stoga su svi sabori „uspješni“. Ovo nije katoličko učenje. Duh Sveti ponajprije djeluje kao zaštitnik – On štiti polog vjere osiguravajući da nijedan sabor ne može proglasiti herezu katoličkom istinom.
Istina je da Duh Sveti može voditi koncil (i On to želi!), ali koncilski oci imaju slobodu prihvatiti ili odbiti to vodstvo – baš kao i svi ljudi koji imaju tu slobodu u svim stvarima.
Početkom 16. stoljeća, kada je Crkvi očajnički bila potrebna reforma, papa Julije II. je sazvao Peti lateranski sabor. Nažalost, sabor nije uspio; reforme koje je tražio nisu uzele maha, a sedam mjeseci nakon zatvaranja sabora, Martin Luther je objavio svojih 95 teza, potičući protestantsku reformaciju. Bio je potreban Tridentski koncil desetljeće kasnije da uistinu započne proces reforme. To ne čini Peti lateranski sabor nevaljanim saborom; to je bilo samo nebitno vijeće (ili „gubitak vremena“, kako bi to nazvao Ratzinger).
I ako cijeli sabori mogu uspjeti ili propasti, isto vrijedi i za pojedinačne koncilske dokumente – ponekad su korisni, ponekad nisu.
Ako odbijemo prepoznati legitimne koncile (crkvene sabore) – i legitimne koncilske dokumente – možemo propasti u svojoj misiji ponašajući se poput članova kulta koji ispravljaju povijest nastojeći zavarati svijet vjerujući da Crkva nikada nije pogriješila. Zamišljen, možda, kao dobronamjerni napor da se zaštiti dobro ime Crkve, u stvari ovo biva napad na naš Bogom dan razum.
Katolici isto tako moraju prepoznati da su svi sabori ukorijenjeni u vremenu u kojem se održavaju. To ne mijenja istinu nijedne dogmatske izjave koju donose, ali omogućuje nam pravilno tumačenje – i kasnije potencijalno odbacivanje – njihovih praktičnih savjeta i njihova suvremenog svjetonazora kada više nisu relevantni. Nema sumnje da je način na koji su koncilski oci vidjeli i protumačili svijet bio pod velikim utjecajem svjetonazora iz 60-ih (uglavnom zapadnog svjetonazora). Primjerice, ako pogledamo unatrag, jasno je da je velik dio Koncila bio pretjerano optimističan u pogledu napretka čovječanstva, posebno u svjetlu toga koliko se svijet od tog vremena pogoršao u nihilističkoj kulturi smrti i obmane.
Nadalje, „ton“ Koncila obično ovisi o njegovoj suvremenoj okolini. Teme koje Koncil naglašava – ili ignorira – odražavaju određeni svjetonazor, koji možda više neće biti prikladan za buduće generacije. Kao što sam već spomenuo, Drugi vatikanski koncil se usredotočio na pozitivne elemente drugih religija, a da nikad nije spomenuo njihove pogreške. Ova je odluka možda bila razumljiva jer se prije Koncila dogodio stravični holokaust naroda koji je pripadao jednoj religiji. Međutim, u današnjem svijetu, kada je većina ljudi – uključujući većinu katolika – vjerski ravnodušna, potreba za razlikovanjem religija je od iznimne važnosti.
Pa, kako bi onda katolici trebali pristupiti Drugom vatikanskom koncilu?
Prvo, treba biti jasan, ovo nije poziv na „odbacivanje“ Drugog vatikanskog koncila ili na njegovo proglašavanje heretičkim. Ovo je poziv da prestanemo biti vezani lancima za taj koncil, da se uzdignemo iznad njega. Prečesto smo vodili rasprave o Drugom vatikanskom koncilu, tj. trebamo li ga slijediti ropski (ili, točnije, ropski slijediti određeno tumačenje) ili ga u potpunosti odbaciti. Treba Drugi vatikanski koncil staviti u ispravnu perspektivu – i u dobru i u zlu – i prestati gledati svaki problem kroz leću Drugog vatikanskog koncila. Možda Koncil nema odgovor na naše probleme; ili, što je još kontroverznije, možda rješenje Drugog vatikanskog koncila nije pravo rješenje za danas.
I liberalni i konzervativni katolici su pretvorili Drugi vatikanski koncil u razlog bivstvovanja modernog katoličanstva, leću kroz koju se gleda cijela vjera. Ova praksa je iskrivila Koncil, tj. prikovala je katolike na propale i zastarjele ideje i prakse.
Katolici ne trebaju biti članovi kulta, očajnički pokušavajući spasiti obraz braneći svaku sitnicu oko Drugog vatikanskog koncila. Možemo priznati da smo u prošlosti imali koncila (sabora) koji, usprkos dobroj namjeri, nisu funkcionirali onako kako smo se nadali – ili čiji se pastoralni savjeti i svjetonazor više ne odnose na nas. Suočeni s današnjim (naizgled bezbrojnim) problemima, trebali bismo se usredotočiti na one stvari u našoj tradiciji koje su djelovale i ponovno ih prihvatiti, za dobro Crkve i spas duša.
Eric Sammons je glavni urednik časopisa Crisis. U svojoj nadolazeća knjizi Deadly Indifference (svibanj 2021.) istražuje porast vjerske ravnodušnosti i kako je došlo do toga da je Crkva izgubila misionarski žar.
