S jedne strane, pitanje u kojem će smjeru svećenik stajati na oltaru povezano je s većim pitanjem same liturgijske simbolike. S druge strane, ono je povezano sa konkretnijim pitanjem- Kome je molitva usmjerena?
Kad je riječ o liturgijskoj simbolici, treba prije svega shvatiti da geste i stavovi u javnoj molitvi nikada nisu besmisleni niti prepušteni mišljenju preslavitelja (svećenika).
Orijentacija svećenika na oltaru dio je obreda koje određuje Crkva; ovo usmjerenje je dio još starijeg usmjerenja molitve.
Orijentacija u molitvi
Fenomen orijentacije u molitvi postojao je već u Starom zavjetu, kada bi se Židovi obično molili okrenuti prema hramu u Jeruzalemu, tamo „gdje je Bog boravio”; također trideset odlomaka Starog zavjeta pokazuje praksu molitve okrenute prema istoku.
U ranoj Crkvi, kada je liturgijski simbolizam bio vrlo važan, okretanje prema istoku za liturgijsku molitvu vrlo brzo će postati uobičajena praksa – odatle dolazi i sama riječ “orijentacija”, od latinskog orient (hrv. istok). Ta će praksa biti toliko duboko ukorijenjena da će se tijekom dužeg razdoblja, počevši od petog stoljeća, crkve gotovo sustavno graditi sa svojim svetištima okrenutim prema istoku. Postoji obilje suvremenih svjedoka koji potvrđuju i opravdavaju ovu orijentaciju sakralnih objekata.
Kardinal Bona, veliki liturgičar, zapisao je u osamnaestom stoljeću:
„Gledajući na povijesne spomenike, možemo zaključiti da su crkve, kako na istoku (orijentalne crkve) tako i u latinskoj crkvi, građene na takav način da su bile usmjerene prema izlasku sunca u vrijeme ekvinocija. Redovnici cistercitskog reda prije su se tako strogo pridržavali ovog običaja da ne samo da bi njihov glavni oltar bio okrenut prema istoku, nego bi i svi ostali oltari bili okrenuti u istom smjeru”.
Ova praksa, međutim, nije bila potpuno univerzalna. Na primjer, starije rimske bazilike bile su okrenute prema zapadu. Zbog toga su svećenik i vjernici u pojedinim dijelovima mise bili okrenuti prema vratima– okrenuti prema istoku, kako bi njihova molitva i dalje ostala “orijentirana”.
„Ime mu je izdanak.“
Zašto su bili okrenuti prema Istoku? Zato što to predstavlja Krista prema odrednici koju je dao prorok Zaharija (6, 12): „Evo čovjeka komu je ime Izdanak (istok)“. Što će se ponoviti u Lk 1, 78: „Pohodio nas je istok s visine“ (oriens ex alto). Odatle potječe i jedna od adventskih antifona: „O, Istoče, sjaju vječne svjetlosti i sunce pravde, dođi i prosvijetli one koji…“.
Okrenuti se prema istoku tada je jednostavno značilo okrenuti se prema Bogu. Neke liturgije krštenja propisivale bi čak i krštenim obraćenicima da pljuju u smjeru Zapada, označavajući odricanje od Sotone, prije nego što se okrenu Istoku da ispovjede svoju vjeru i priklone se Bogu.
Okretanje prema istoku također je okretanje prema smjeru izlazećeg sunca, a prema proročanstvu proroka Malahije (4, 2) Krist će biti nazvan „Suncem pravde”, lat. sol justitiæ.
Štoviše, s Kristom koji je uskrsnuo na Istoku, prema proročanstvu Psalma 67, 7 istok će također biti isto mjesto odakle se treba očekivati Njegov povratak. Orijentiranost molitve, prema istoku, je tako imala i eshatološku dimenziju.
Sam sv. Toma Akvinski u Summa Theologiæ piše o različitim motivima usmjerenja molitve, dodajući raspravi zajedničku ideju o položaju zemaljskog raja na Istoku:
„Mi štujemo Boga okrenuti prema istoku iz razloga ispravnosti. To je posebno zbog božanskog veličanstva koje simbolizira istok, gdje kretanje neba ima svoje ishodište. Nakon toga, tamo je uspostavljen zemaljski raj prema tekstu Septuaginte (Post 2, 8): stoga se čini da se tamo želimo vratiti. Naposljetku, to je zbog Krista, svjetla svijeta koji nosi ime istoka (Zah 6, 12) i koji se uzdigao iznad svih nebesa na istoku“ (Ps 78, 34), odakle očekujemo Njegov povratak, prema sv. Mateju (Mt 24, 27): „Naime, kao što munja pođe s istoka i sijevne sve do zapada, tako će biti s dolaskom Sina čovjekovog“.
Što se događa danas?
Dogodilo se je, iz većinom praktičnih razloga, da kroz stoljeća orijentacija crkava na doslovni istok skoro nestane iz prakse, ali smjer službenika (slavitelja liturgije) i vjernika nije. Zajedno su okrenuti u istom smjeru, u smjeru križa, uvijek prisutnog iznad ili iza oltara. To znači da su i dalje okrenuti prema Bogu, pri čemu je bit orijentacije sačuvana.
Slaviti misu „okrenut leđima narodu”, kako se danas ponekad kaže, nikada se nije doživljavalo kao način da svećenik okrene leđa vjernicima, nego prije svega da se svećenik s vjernicima okrene Gospodinu, budući da su Njemu upućene naše molitve i pjesme. Njemu se također prinosi euharistijska žrtva.
Današnje slavlje liturgijskih čina, prema novim liturgijskim priručnicima, vrši se gotovo univerzalno prema narodu, napomenimo da takozvani Misal Pavla VI. ne zahtijeva slavlje okrenuto prema zajednici. Štoviše, Koncilska konstitucija Drugoga vatikanskog koncila, prema kojoj je misa reformirana, niti jednom nije dotakla pitanje smjera slavitelja liturgije na oltaru niti je zahtijevala bilo kakve promjene po tom pitanju.
