U današnjem nesnosnom kulturološkom ratu kojim se pokušava nasilno redefinirati nešto što osigurava goli opstanak bilo kojega društva padaju mnoge uvrede. I mnoge fraze. Tako često čujemo u obranu braka frazu: “Bog je stvorio Adama i Evu, ne Adama i Stevu.” Na to se često odgovara s podsmjehom jer se Adam i Eva smatraju mitom za kojeg navodno postoje znanstveni dokazi da ne može biti točan. Jedan od njih je pitanje reprodukcije.
Prvi argument je, naravno, kako se “zna” kako je čovjek nastao, a to je evolucijom. Naravno, kad biste upitali te evolucijske akolite da navedu dokaz za evoluciju, načekali biste se. Drugi je argument praktičnije naravi. Ako je u početku bilo samo dvoje ljudi, kako su iz njih nastale milijarde ljudi kroz mnogobrojne generacije? To bi značilo da su nastali iz odnosa braće i sestara, odnosno incesta. A svi znamo da incest može imati pogubne učinke za dijete pa se mogućnost dvoje izvornih ljudi s lakoćom odbacuje.
Ali to ne mora biti tako. To zaista nije tako. Mi znamo što incest čini danas. A to ne mora značiti da je isti učinak imao i nekoć davno. Zaista, genetika je toliko napredovala da se može sa sigurnošću reći da što dalje gledamo u prošlost, to manji problem (s medicinskog gledišta) predstavlja incest.
Kako funkcioniraju geni?
Ali da bi se to objasnilo, moramo prvo shvatiti kako geni uopće funkcioniraju. Svako naše biološko svojstvo određeno je genima. A geni dolaze u parovima. Zašto? Jer gene dobivamo od majke i oca. 23 kromosoma od tate i 23 kromosoma od mame. Na taj način za jedno svojstvo dobivamo dva gena od svakog roditelja. Kako će svojstvo dvaju uparenih gena manifestirati, ovisi o tome radi li se o dominantnim ili recesivnim genima. Jednostavno rečeno, neki su geni “jači” od drugih. Njih se naziva dominantnima. I ima onih koji su “slabiji” od drugih. Njih nazivamo recesivnima. Kad se upare dominatan i recesivan gen, dominantan “pobjeđuje”. Drugim riječima, njegov će se kod koristiti i samo će on određivati svojstvo za koje je određen, a ne onaj recesivnoga. Ako se upare geni jednake “snage” (dva dominantna ili dva recesivna), tada se njihova svojstva kombiniraju. To se dobro vidi na primjeru krvnih grupa. Čovjek koji ima 0 grupu ima ju jer je dobio 0 gen i od mame i od tate. Čovjek koji ima A grupu može imati dvije kombinacije: A + 0 ili A + A. Zašto? Jer je 0 gen recesivan. A i B su dominantni. Pa tako B grupa može biti B + 0 ili B + B. Čovjek s AB grupom ima na jednom kromosomu A gen, a na drugome B gen. Pošto su podjednako “jaki”, njihova se svojstva kombiniraju. Dakako, nije uvijek tako jednostavno jer je genom nevjerojatno složen dinamički program, ali u načelu je to to.
Mutacije su ključ problema
Kakve to ima veze s incestom? Ako žena začne dijete s, recimo, vlastitim bratom, zašto je to za dijete opasnije nego da ga je začela s nekim s kime nije ni u kakvu rodu (barem u tradicionalnom shvaćanju toga pojma). Problem je u mutacijama. Mutacije su oštećenja na genomu koja nastaju pri kopiranju. Iako im evolucionisti pripisuju čarobne moći, mutacije čine samo jedno: postepeno erodiraju genom svih živih bića na Zemlji. Naše stanice imaju mogućnosti saniranja takve štete. Jedan od načina neutralizacije štetnog djelovanja mutacije jesu upareni geni. Mutacije su obično recesivne i zato, ako se nađu pokraj (relativno) zdravoga gena, taj će “pobijediti” i on će određivati svojstvo. Ali što to ima s bratom i sestrom koji začnu dijete? Tu se radi o izgledima. Ako su i brat i sestra naslijedili od, recimo, oca neku štetnu mutaciju, tada su veliki izgledi da će se dvije kopije te mutacije upariti u stanicama njihova djeteta. I nastaju bolesti, deformacije i slične grozote. Dakle, izgledi su veći da će se dvije mutacije upariti zbog ograničenog priljeva gena. To ne znači da se isto ne može dogoditi kod djeteta kojeg su začeli, npr. Šveđanka i Aboriđin. Time se smanjuju izgledi da se to dogodi, ali ako se dogodi, šteta je iste prirode kao i kod onoga što nazivamo incestom. Zaista, da bi se uparivanje mutacija što bolje spriječilo, potrebno je da se međusobno križa što širi krug ljudi radi genetske raznolikosti. Što je manja zajednica unutar koje se ljudi pare, to su veći izgledi za štetom koja nastaje i kod incesta.
Ali samo zato što su manji izgledi da se mutacije upare između ljudi koji si nisu u rodu, to ne znači da će ti izgledi stalno biti isti. Dapače, medicinski problemi koji se pripisuju incestu bit će u budućnosti sve češći. To je zato što se broj mutacija u našemu genomu konstantno povećava. Prema konzervativnim procjenama, svaka generacija ljudi doda svome genomu 100-300 mutacija, ali realnije je da je čak 1000. Pod jednom mutacijom se misli na jedan nukleotid (slovo u DNK) koji je izgubljen ili zamijenjen. Jednostavno rečeno, svaki čovjek, bez iznimke, ima više mutacija u svojim stanicama od svojih roditelja. Njegova djeca će imati više mutacija od njega, a njihova više mutacija od njih, i tako dalje. Mutacije se konstantno gomilaju u našemu genomu (i ne samo našemu). To je zato što su mutacije raspršene diljem genoma, a svaki čovjek za života nakupi otprilike isti broj mutacija. Zbog toga nema velikog selekcijskog pritiska, odnosno nikome se značajno ne umanjuju izgledi za prijenos svojih gena u odnosu na druge. Samo one najštetnije mutacije podložne su selekciji (dakle, umiru s čovjekom prije nego ih je uspio prenijeti na potomstvo). Sa svakom novom generacijom broj mutacija u našim stanicama je sve veći, i tako će se nastaviti sve do točke kada će ih biti toliko da genom više neće biti dovoljno funkcionalan za održavanje organizma na životu (najpesimističnije prognoze govore o 10 000 godina, najoptimističnije o preko 700 000).
Isto tako, ako gledamo generacije unatrag kroz vrijeme, vidjet ćemo kako se sa svakom generacijom broj mutacija smanjuje. Ako taj proces pratimo dovoljno daleko u prošlost, doći ćemo – barem teoretski – do točke kada su ljudi imali malo ili čak nimalo mutacija. Tim ljudima (iz biološke i medinske perspektive) parenje unutar obitelji ne bi predstavljalo nikakav problem. Ako nema mutacija, mogu se uparivati bilo čiji geni bez straha da će, kao danas, dvije mutacije “naletjeti” jedna na drugu. Dokazuje li to legendu o Adamu i Evi? Ne, ali jest u skladu s biblijskom poviješću. Dakle, nema nikakvih znanstvenih prepreka za vjerovanje u dvoje ljudi kao izvora čitavoga čovječanstva. Incest je danas nepoželjan, zabranjen i čak izaziva gnušanje. To nije došlo prirodno, već kroz mnogobrojne generacije usađivanja sustava vrijednosti. Ženidbe unutar obitelji postale su, prema Bibliji, zabranjene za Mojsija. To bi značilo da su u to vrijeme mutacije već počele predstavljati problem pa je Bog dao zapovijed kako bi se šteta minimalizirala.
Koliko je drugačije moglo biti?
Istina je da ljudski rod zapravo nije mogao imati znatno drugačiji tijek od onog biblijskog. Točnije, naša je vrsta morala niknuti iz jedne manje skupine. Zašto je to tako? Evolucionisti nas pokušavaju uvjeriti da je ljudski rod evoluirao iz neke majmunolike vrste prije otprilike 6 milijuna godina. Slijedimo malo tu logiku. Vrstu čine jedinke s malo genetskih razlika koje se mogu međusobno razmnožavati. Pretpostavimo da mutacije mogu zaista biti zaslužne za stvaranje novih organa i morfoloških obilježja koje pretvaraju jedan tip živih bića u drugi (što nije točno jer mutacije, ako ne čine štetu ili ništa, mogu u rijetkim slučajevima donijeti varijaciju već postojeće funkcije, ali to sad na stranu). Za ljudsku se vrstu pretpostavlja da je niknula iz populacije od nekih 10 000 jedinki. Šanse za mutaciju za svaki pojedinačni nukleotid vrlo su male – otprilike 1: 30 000 000. Ako pretpostavimo 100 mutacija po jedinki po generaciji, trebalo bi čekati 3000 generacija ili najmanje 60 000 tisuća godina da specifični nukleotid mutira u populaciji od 10 000. No u dva od tri slučaja nukleotid će mutirati na krivome mjestu u genomu pa treba čekati trostruko duže – 120 000 godina.
Mutacije se, dakle, ne događaju u skupini, već u jedinkama. Da bi jedna vrsta prešla u drugu preko mutacija, mutacije se moraju proširiti među svim jedinkama te vrste. Jer inače bi svaki majmunski predak evoluirao za sebe i zbog razlika u genima postajao vrsta za sebe. Da pretpostavljena skupina evoluira iz svoje vrste u neku drugu, istu vrstu, moraju podijeliti mutacije koje nastanu u jedinki. Dakle, mutacija se mora fiksirati u populaciji, mora ju imati svaki od 10 000. No to je veliki problem. Nema tog genetskog svojstva koje bi davalo toliku prednost da bi se moglo učinkovito prenijeti kroz čitavu populaciju. Prema populacijskim genetičarima, u populaciji od 10 000 jedinki mutacija bi imala izgleda 1 : 20 000 da se NE izgubi. Ako mutacija povećava prilagođenost jedinke za 0,5%, ima izglede od samo 1% da se fiksira u populaciji. Dakle, pozitivna mutacija mora čekati u prosjeku 100 x 120 000 = 12 000 000 godina da se fiksira u populaciji. Ako je čovjek nastao iz nekog majmunoida prije 6 milijuna godina, tada je prošlo tek pola vremena da se fiksira jedna jedina mutacija! To znači da je logično pretpostaviti kako smo nastali iz neke vrlo malene skupine, i to ne majmuna, već ljudi. Dakako, to nisu isti ljudi kao danas. Kroz vrijeme su djelovali prirodna selekcija i mutacije. Oba procesa umanjuju količinu genetske informacije u genomu. Prirodna selekcija je degenerativni proces jer se kroz nju gube geni.
Upravo zbog gubitka gena nastaju varijacije unutar vrste. Tako je nastalo ono što mi nazivamo rasama. Dakle, nema “superiorne” rase. Sve su otprilike podjednako degenerirane, ali prilagođene uvjetima u kojima su nastale. Mutacije su također prožmele naš čitav genom. Zbog prirodne selekcije i mutacija mi smo tek krnja, izbljedjela verzija izvornih ljudi, poput VHS kasete koja se previše puta kopirala. Zbog svega toga je teoretski moguće da je nekoć ljudska vrsta počela od samo dvoje ljudi. O tome svjedoči i usko srodstvo svih ljudskih bića. Ako uzmeš dva čovjeka s bilo kojeg kraja Zemlje, genetske razlike među njima neće biti veće od 0,1%. Dakako, ono što je nekoć bilo moguće, danas više nije. Da se danas ljudska populacija svede na jedno muško i jedno žensko, oni ne bi mogli ponoviti davni proces. Jednostavno se u nama nakupilo previše mutacija. Nekoliko bi generacija vjerojatno moglo preživjeti, ali onda bi defekti bili jednostavno preozbiljni za nastavak vrste.
Stoga, kršćani se ne bi smjeli osjećati ugroženima kad vide u medijima, ili čak u obrazovnom sustavu, bombastične tvrdnje kako je “znanost” opovrgla Bibliju. Jer ako malo pobliže pogledate argumente koji stoje iza te “znanosti”, shvatit ćete da su prožeti materijalističkim i naturalističkim pretpostavkama. Prava znanost, dakle, čvrste opservabilne činjenice svakim danom sve više potvrđuju povijesnu utemeljenost Biblije. To što javnost teško ili nikako ne čuje za te činjenice, posve je druga priča.
Sa bloga Bog u riječi
