Saga o obaveznom izvještavanju o zlostavljanju djece u Australiji se nastavlja, jer će od sad zakon tjerati svećenike da odaju ispovjednu tajnu.
Vjerojatno australskim zakonodavcima predstavlja veliko zadovoljstvo reći kako Katolička crkva nije iznad zakona, ali ovaj zakon baš i neće pomoći zaštiti djecu. Jednostavno će značiti da se nitko od zlostavljača, ili onih koji padaju u iskušenje da to učine, sada neće usuditi raspravljati o tome sa svećenikom, još manje priznati grijeh u sakramentu pomirenja.
Štoviše, kako je jedan australski svećenik dobro rekao: “Jedini način na koji bi [država] mogla saznati poštuje li se zakon ili ne jest pokušati ‘uhvatiti’ svećenike“.
Zanimljivo. Hoće li policijske snage u Australiji sada glumiti pokajnike i ući u ispovjedaonice s magnetofonima u nadi da će naći svećenika koji ne prijavljuje zlostavljanje djece? Takve su stvari činjene i prije, iako u drugom kontekstu. Nipošto nije nemoguće da se i to dogodi, jer je teško vidjeti na koji drugi način bi se bilo kakva uhićenja mogla sprovesti.
Ako zlostavljač djeca prizna zločin svećeniku koji ga nije prijavio, kako se to može dokazati na sudu? To je samo njegova riječ nasuprot svećenikove, ako bi svećenik to ikada i rekao. Pretpostavlja se da bi u takvom slučaju svećenik jednostavno odbio iznijeti dokaze na jedan ili drugi način, što bi moglo dovesti do optužbe za nepoštivanje suda.
Jedno je sigurno. Svećenici su itekako osjetljivi kad je ispovjedna tajna u pitanju i svakako su spremni zbog nje ići u zatvor. Ako je australska država toliko glupa da želi mučenike, bit će puno kandidata.
Ali ovo je ozbiljno pitanje. Tko god da vi jeste, bez obzira na vaše grijehe, možete pristupiti katoličkom svećeniku, a ono što mu kažete neće se više nikome proslijediti. Jer čak i grešnici imaju prava i zaslužuju takvo jamstvo povjerljivosti. To je jedna od stvari koju im Bog jamči, a država im nema pravo to oduzeti.
Komentar oca Alexandera Lucie-Smitha za Catholic Herald
