Najviše me boli ona sad već poznata fraza, koju sam i sam na svoje uši toliko puta čuo: “Joj kako je lijepo što si svećenik”. Na to odgovorim: “Da zaista je lijepo uz svu svoju težinu, sretan sam. A evo dao Bog da i jedan od vaših sinova postane svećenik.” Onda ta tako pobožna osoba kojoj je drago što sam svećenik odgovara: “Ju velečasni šta to pričate. Ne daj Bože, daleko bilo….”
Draga braćo i sestre, danas slavimo nedjelju Dobroga Pastira i dan molitve za duhovna zvanja. Upravo zato nam i evanđelje govori o Isusu kao pastiru koji brine za svoje stado. Isus je pravi dobri pastir koji je na ramenima ponio izgubljenu ovcu u ovčinjak. Učinio je to svojom žrtvom na križu – pobijedio je smrt i izgubljenom čovjeku ponovno otvorio vrata raja i pozvao ga natrag u zajedništvo sa Stvoriteljem.
Isus sebe opisuje kao dobrog pastira. On nije poput nekog najamnika koji nema osjećaja za ovce nego samo obavlja posao za koji je plaćen. Takav najamnik kad dođu opasnosti bježi od stada, neće se žrtvovati i spasiti ovce jer nisu njegove. Takav se nada kako će se pred poslodavcem opravdati da je opasnost bila velika i da je morao pobjeći. Takav pastir najamnik gleda na svjetovnu dobit, ne gleda onu istinsku vrijednost. Upravo se to događa s kršćanskim pastirima kad zaborave da su pozvani na sebedarje poput Krista koji polaže život za svoje stado. Svećenik koji gleda samo na svjetovnu dobit, kojemu je bitna brojka onih koji su došli, koji ne gleda svaku ovcu jednako, kojemu se ne da propovijedati ili držati katehezu samo zato što je došlo 5-6 ljudi, koji zaboravlja da će ti ljudi ako im se nešto pruži to posvjedočiti drugima pa ih sljedeći put dovesti, upravo je takav svećenik poput najamnika koji se ne želi žrtvovati za svoje stado. Zaista je lijepa ona misao pape Franje da pastir mora mirisati na svoje ovce. Tako i svećenik mora mirisati na svoje vjernike. To može jedino ako vrijeme provodi s njima. Primjer takvog pastira jest Isus koji, kako sam kaže u evanđelju, voli svoje ovce i one idu za njim. Isus je položio život za svoje stado. S tim činom je htio pokazati koliko ljubi Oca. On svojom ljubavlju prema ovcama svjedoči svoju ljubav prema Ocu. To je poziv svakog svećenika i onoga koji teži za duhovnim zvanjem – svojom ljubavlju i zauzetošću za stado pokazati ljubav prema ocu. To se najviše očituje u redovitom slavlju svete Mise, u redovitoj katehezi i pružanju duhovnog sadržaja. Vama je i previše onoga svjetovnoga, previše politike i materijalizma, ja sam toga svjestan. I svjestan sam da to ne želite slušati u crkvi. Vidim važu želju i volju za slušanjem onoga što ne možete čuti u svijetu – a to je Isusova poruka koju svijet prezire. Zbog toga sam zaista radostan i žao mi je ako nekad mi svećenici umjesto duhovnog pružamo samo svjetovno. Molite za nas da ne budemo najamnici nego pravi pastiri stada.
Draga braćo i sestre, kao što sam na početku rekao danas je i svjetski dan molitve za duhovna zvanja. Dan je to koji nas poziva da ispunimo onaj Isusov poziv: “Molite Gospodara žetve da pošalje rednike u žetvu svoju”. Nisam malo puta naišao na vjernike kojima je žao što nema svećenika i časnih sestara. Također mi je puno njih ovdje govorilo kako je bilo lijepo dok su i u našemu gradu bile časne sestre, te se pitaju zašto ih više nema. Pokušat ću sada odgovoriti na to pitanje. Na prvom mjesto imamo krizu obitelji. U želji za komocijom današnje obitelji se odlučuju za jedno ili eventualno dva djeteta. Potom tu djecu glorificiraju i traže od njih da ispune brdo ciljeva koji sami roditelji nisu mogli te dijete uz redovitu školu ide još i na 2-3 strana jezika, na balet, folklor, razne sportske aktivnosti pa subotom za vjeronauk nema vremena. Ne kažem da ove navedene aktivnosti nisu dobre. Dobre su i korisne, i treba poticati djecu da budu i sportski i intelektualno aktivna – no u zdravoj mjeri. Upišite ih na jedan sport i jedan jezik. Kad to svladaju neka idu dalje. Onda će imati i mirniji život i vremena za dolazak na vjeronauk. Ako u obitelji ne budemo govorili o ljepoti svećeništva i redovništva – tko će se odazvati? Govorite djeci priče o svetcima. Neka to budu njihovi junaci i oni koje će željeti nasljedovati. Na toliko načina se danas pokušava zabaviti djecu samo da se ne radi s njima. Najlakše je pustiti im video na internetu i nek gledaju. Postoje i kršćanski crtani filmovi ako već nemamo vremena za razgovor s djecom. Najviše me boli ona sad već poznata fraza, koju sam i sam na svoje uši toliko puta čuo: “Joj kako je lijepo što si svećenik”. Na to odgovorim: “Da zaista je lijepo uz svu svoju težinu, sretan sam. A evo dao Bog da i jedan od vaših sinova postane svećenik.” Onda ta tako pobožna osoba kojoj je drago što sam svećenik odgovara: “Ju velečasni što to pričate. Ne daj Bože, daleko bilo.” E zato nemamo zvanja i zato nema ni svećenika ni časnih sestara u našemu gradu, biskupiji ili svijetu. Nastojte, molim vas, u obitelji, govoriti svojoj djeci o ljepoti svećeništva i duhovnog života kroz primjere svetaca. Danas je bar lako doći do sadržaja koji će nam dati informacije o pojedinim velikanima vjere. A znajte da, kako kaže sveti Ivan don Bosco, kad se jedan član obitelji odazove duhovnom pozivu sam Krist zauzima u toj obitelji njegovo mjesto.
Dragi mladići i djevojke koji ste ovdje, osluškujte Gospodinov glas. Nemojte se bojati odazvati Njegovu pozivu. Nemojte potiskivati nutarnji Božji glas koji vas potiče da se odazovete pozivu na duhovni život. Straha u ljubavi nema. Iako se čini da ćete morati podnijeti progonstvo jer vas svijet ne razumije. Što dalje bit će i gore. Ali mi smo samo u svijetu a ne od svijeta. Mi smo uz Gospodina uvijek na strani pobjednika. Ali upravo smo tom svijetu potrebni da bismo mogli unositi svijetlo u tamu. Znam da se to sve čini teško, osobito možda križ celibata i života u osami. Vjerujte mi da Gospodin tu žrtvu nagrađuje na različite načine. Bez celibata svećeništvo ne bismo mogli živjeti u punini jer i obiteljski život i svećenički život zahtjeva darivanje cijele osobe ili bračnom drugu ili u svećeništvu Kristu i stadu. Ne možeš cijeloga sebe dva puta dati – jedna stvar bi uvijek trjepla. Zato je celibat nužan za svećeništvo u punini, možemo reći da celibat ne otežava nego olakšava svećeničko sebedarje. To jeste križ, ali znamo da križ prihvaćen iz ljubavi donosi radost. Upravo nam je to pokazao Isus dobri pastir – dajući sebe na križu darovao nam je uskrsnuće. Zna svećenički život biti i težak, iskusio sam to iako sam tek malo godina svećenik, no sve to vrijedi podnijeti iz ljubavi prema duhovnoj djeci koja su ti povjerena u župnoj zajednici. Duhovna djeca svećenika ste vi dragi župljani i u tome se ostvaruje onaj redak iz psalma: “Nerotkinja više djece ima nego udata”. Bogu hvala na tom daru.
Draga braćo i sestre, molite Dobroga Pastira za svećenike, za redovnice, za nova duhovna zvanja. Kako vam često kažem pastiri su onakvi kako za njih molimo. Nama je zaista potrebna vaša molitva. Zagrlite nas koji smo se odazvali svojom molitvom, zagrlite svojom molitvom mladiće i djevojke naše župe i cijeloga svijeta, molite za njih da se odazovu pozivu na rad u ovčinjaku Gospodnjem. A neka Dobri pastir svima nama dade milost da ne budemo najamnici nego uzori stada koji će mirisati na svoje ovce. Bio nam na pomoći zagovor Kraljice Neba, koju neki narodi časte i u liku Božje pastirice, majke dobroga Pastira. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
