Počnimo s jednim nagradnim pitanjem. Tko je rekao sljedeće riječi?
Ludost kršćanskog nauka otkupljenja zapravo se uopće ne uklapa u naše vrijeme. Usprkos tome, postoje učeni, obrazovani ljudi koji zauzimaju visoke položaje u javnom životu, koji se drže toga s vjerom male djece. Jednostavno je neshvatljivo kako itko može smatrati kršćanski nauk o otkupljenju vodičem za težak život današnjice. . . .Dok se najučeniji i najmudriji znanstvenici cijeli život bore da proučavaju samo jedan od zakona prirode, mali [seoski svećenik] je u poziciji odlučiti o ovom pitanju na temelju svog vjerskog znanja. Ovako odvratan nastup može se promatrati samo s prijezirom. Crkva koja ne ide u korak s modernim znanstvenim spoznajama osuđena je na propast.
Zvuči poznato? Trebalo bi. Sigurno su to riječi slavnog ateista poput Richarda Dawkinsa ili Sama Harrisa? Ili možda profesor filozofije na vašem lokalnom sveučilištu? Obje su vrlo vjerojatne opcije. I oboje su u krivu.
Zapravo je to izjava nacističkog majstora propagande Josepha Goebbelsa. Te je riječi zapisao u svom dnevniku tridesetih godina prošlog stoljeća.
Da, to je bilo davno i ono što se dogodilo tada ne može se dogoditi danas. Povijest se nikad ne ponavlja. Ali ne treba, jer se obrasci ljudskog mišljenja i ponašanja koji čine povijest stalno ponavljaju. Godine 1933. Vatikan je potpisao Konkordat s Trećim Reichom štiteći (u teoriji) njemačke katoličke vjernike i interese. Do 1934. nacisti su ga već prekršili.
Živimo u drugom vremenu s drugačijim izazovima. Ali možda ne toliko drugačijem kao što mislimo.
Tvrditi da smo katolici, dok svoje živote poslušno prilagođavamo kulturi koja prezire Božju Riječ i krši našu vjeru, jednostavno je zgodan način laganja sebi i svima drugima. To je korisna anestezija za savjest.
Ali Bog se ne da prevariti. Moramo se sjetiti tko smo, kome služimo i zašto smo ovdje kao kršćani. Moramo biti ispovjednici Isusa Krista i njegove Crkve. Cijeli dan svaki dan. U svemu.
Kao što je jedan stariji biskup jednom izjavio u intervjuu:
Odrastao sam u iznimno toploj, oslobađajućoj katoličkoj kulturi. Toga više nema. Ne možemo više računati da će kultura poduprijeti kršćanski život. Ono što sada imamo u našoj zemlji je, u najboljem slučaju, tolerancija vjere kao osobnog hobija za praznovjerne slabiće koji se drže svojih snova iz djetinjstva. U najgorem slučaju, sve više i više imamo posla sa stvarnom mržnjom, potpunom netrpeljivošću prema religiji. Što je ironično, jer nikada u povijesti nije postojao progresivni reformski pokret koji nije iznjedrila religija. Skoro smo se vratili u dane Francuske revolucije. Imamo bandu jakobinaca koji upravljaju društvom i koji stvarno misle da vlada treba sve kontrolirati. . . .Nikada nisam mislio da ću staviti molitvu svetom Mihaelu arkanđelu na ogledalo svog ormarića s lijekovima. Ali jesam. Sada je molim svako jutro dok se brijem. U svijetu postoji potpuno, sirovo zlo, i ono je najjača sila u svemiru. Izuzev jedne Druge.
