Ja sam “konzervativni” katolik, ali nisam tradicionalist, barem ne u smislu da pohađam stari obred mise. Duboko su me formirali Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. te prihvaćam univerzalni poziv na svetost razvijen tijekom Drugog vatikanskog sabora. Volim Sveto pismo. Podržavam povlaštenu opciju za duhovno i materijalno siromašne. Smatram Katekizam Katoličke Crkve zvijezdom sjevernjačom naše vjere. Mislim da Crkva ima mnogo toga za reći suvremenom svijetu.
Također odbacujem ideju da se doktrina može mijenjati, za razliku od razvoja. Mislim da su određeni grijesi intrinzično zli. Ne mislim da je suosjećajnost potvrđivati pojedince u njihovom grijehu. Mislim da je tradicija Crkve veliko duhovno blago.
Te stvari ne bi trebale biti kontroverzne, a ipak dojam koji Sveti Otac stvara je da prihvaćanje svih tih stajališta znači biti rigidan, nazadni katolik- za razliku od katolika vođenog Duhom Svetim. Čini se da misli kako je čvrsto uvjerenje koje mnogi katolici imaju u polog vjere i povijesna moralna učenja Crkve, odbacivanje autentičnog razvoja doktrine. Ali ovaj prikaz je čista karikatura.
Papa Franjo primjećuje da doktrina “napreduje”, ali da se ta “promjena razvija iz korijena prema gore, rastući u skladu sa tri kriterija [za autentičan razvoj sv. Vincenta Lerinsa].” Ne poznajem tradicionalnog katolika koji se s ovim ne slaže. Ali poznajem mnoge koji se oštro ne slažu s idejom kako vatikansko slobodno preispitivanje dugotrajnog učenja ispunjava te kriterije. Papa Franjo nadgleda kuriju u kojoj generalni referator za Sinodu o sinodalnosti tvrdi da je crkveno učenje o homoseksualnosti “lažno”, gdje voditelj Papinske akademije za život podupire knjigu koja poziva na potpuno preokretanje crkvenog učenja o kontracepciji, i gdje se voditelj Dikasterija za nauk vjere zalaže za otvorenost prema blagoslovima istospolnih parova — da spomenemo samo nekoliko nedavnih primjera visokih pozicioniranih prelata koji se odlučno protive autentičnom razvoju koji je zagovarao Sveti Otac. U međuvremenu, Franjo daje Nijemcima slobodu da zastupaju heretička stajališta. Sa druge strane naziva “nazadnima” katolike kojima se ne sviđa što visoki vatikanski prelati podržavaju ozbiljne pogreške.
Kao odgovor, mnogi su Amerikanci kritizirali Svetog Oca – uključujući i mene. Pristaše pape Franje kritiku doživljavaju kao nešto novo i podlo, što je posebno čudno jer je i sam Franjo rekao da pozdravlja pravednu i poštenu kritiku. Pape Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. bili su oštro kritizirani. U tome nema ničeg neposlušnog, sve dok se to čini s ljubavlju prema Crkvi, s poniznošću i u obrani vjere. Zapravo, Sveto pismo to zahtijeva (vidi Gal 2,11; Mat 18,15; Lk 17,3; Lev 19,17).
Papa često govori o dijalogu i vjeruje da kritike treba iznijeti licem u lice, pa je frustrirajuće što se čini da se nikad nije izravno suočio sa Crkvom u Americi. Biskupi Sjedinjenih Država završili su svoje ad limina posjete Svetom Ocu prije otprilike tri godine, a ipak u desecima izvješća Sveti Otac nikada nije izrazio zabrinutost koju bi mogao imati s Crkvom u SAD-u. Ako je sada toliko nervozan zbog situacije u Americi, zašto nije izrazio tu zabrinutost biskupima tijekom njihovih posjeta, ili zašto se ne sastane s nadbiskupom Brogliom (sadašnjim predsjedateljem biskupske konferencije) i drugim vodećim američkim biskupima kako bi razgovarali o tome? Čini se da je papa Franjo zadovoljan korištenjem trećih strana za jeftine napade na američke vjernike.
To je također frustrirajuće jer Crkva u Sjedinjenim Državama zapravo dobro napreduje, barem u usporedbi s Crkvom u Europi i Južnoj Americi—uključujući Argentinu. Bogoslovija su uvelike reformirane, zvanja rastu među redovničkim zajednicama, apostolati laika predvode napore evangelizacije, neke katoličke škole preživljavaju čak i bez pomoći državnih fondova, a svake godine deseci milijuna američkih crkvenih dolara odlaze u Vatikan za pomoć siromašnima u inozemstvu i međunarodnoj pomoći. To navodi na pitanje: Cijeni li Sveti Otac dobra koja dolaze od katolika u SAD-u? Čini se da ne.
Kakva šteta što nas naš duhovni otac, duhovni otac milijuna katolika u Sjedinjenim Državama, vidi tako negativno. Kako se Franjino papinstvo razvija, sve veći broj katolika osjeća da on nije prijateljski nastrojen prema njima: prema onima koji se bore s plaćanjem desetine i odgojem velikih obitelji; oni koji prakticiraju prirodno planiranje obitelji umjesto kontracepcije; oni koji se bore za svetost i čednost dok žive s istospolnom privlačnošću; oni koji se herojski žrtvuju kako bi ostali u dobrom stanjem s Crkvom kako bi mogli primiti Euharistiju. . . popis bi se mogao nastaviti. Nitko od ovih katolika ne živi “po ideologiji” – oni nastoje živjeti po nauku Crkve, kao što to čini i Sveti Otac – čak i ako mu se ne sviđamo. Usred svih ovih nesporazuma, jako se trudim voljeti papu Franju. Samo bih volio da to nije tako teško.
Jayd Henricks, predsjednik Catholic Laity and Clergy for Renewal (Katolički laici i kler za obnovu)
