U eseju iz 1975. godine o učinkovitosti Drugog vatikanskog sabor, tadašnji kardinal Joseph Ratzinger komentirao je značenje i ograničenja crkvenih sabora. Njegova glavna poruka je da su sabori ponekad nužni. No, dodaje, „oni uvijek ukazuju na izvanredno stanje u Crkvi i ne smiju se smatrati uzorom njezina života uopće, pa čak ni idealnim sadržajem njezina postojanja“.
Mons. Ratzinger je tada zaključio:
„Jednostavnim jezikom rečeno: crkveni sabor je tijelo savjetovanja i odlučivanja. Kao takav, on nije cilj sam po sebi nego instrument u službi života Crkve… Ako sabor postane model kršćanstva per se, tada se stalna rasprava o kršćanskim temama počinje smatrati sadržajem samog kršćanstva; ali upravo tu leži neuspjeh da se prepozna pravo značenje kršćanstva“.
Ako ovo zvuči kao kritika ideje sinodalnosti; klerici i laici koji hodaju zajedno (na grč. syn-hodos znači „na putu s“), to je zato što jest kritika. Ova se kritika usmjerava na tumačenje Drugog vatikanskog sabora koju zastupa pokojni Giuseppe Alberigo (1926. – 2007.), nekoć ravnatelj Instituta za proučavanje religije u Bologni i jedan od vodećih stručnjaka za povijest Drugog vatikanskog sabora-
Pisao sam o ovom tumačenju u svojoj knjizi Revelation, History, and Truth: A Hermeneutics of Dogma. Alberigova interpretacija usredotočena je na teme „događaja“ i „duha“.
Prvi pojam „događaj“ odnosi se, prema riječima britanskog katoličkog teologa Gavina D’Coste, na „izvansaborske tekstualne čimbenike koji su važniji za razumijevanje saborskog teksta, ponekad više odražavajući zabrinutost [aggiornamento i pastoralna razmatranja] teksta, nego sam konačni tekst“. Ovaj pojam uključuje „neobjavljene izvore (pisma, dnevnike, arhivske datoteke, memoare, intervjue, privatne dokumente i magnetofonske snimke) i mnoge objavljene izvore“.
Nasuprot tome, „duh – duboka motivirajuća snaga sabora koja je usmjerila i oblikovala rad sabora – povezuje se s reformatorskom energijom i dinamizmom koji su prisutni na crkvenom saboru; ono što je kasnije nazvano ‘događaj’, historizacija ‘duha’, koji je uvijek veći od teksta koji ga samo djelomično predstavlja“.
Alberigova središnja teza je da tekstovi Drugog vatikanskog sabora – svih šesnaest dokumenata – nisu njegovi primarni elementi. To bi bila reduktivna vizija Drugog vatikanskog sabora koja se vezuje za „samo slovo i nije u stanju prodrijeti do dublje motivacije i univerzalnog, povijesnog značaja sabora“. Primat treba pripisati samom događaju, odnosno događaju nastajanja “saborne svijesti”.
Prema Alberigu, „Sabor kao takav, kao događaj zajedništva, susreta i razmjene, temeljna je poruka koja čini kontekst i srž njezina primanja“.
Ovo je karakter “događaja” koji označava “raskid”, “prekid”, izraziti “diskontinuitet” s katoličkom tradicijom prije Drugoga vatikanskog sabora. Ako dobro razumijem Alberiga, ovo iskustvo treba proširiti na Crkvu kao cjelinu jer crkveni sabor – saborsku svijest – treba uzeti kao model kršćanskog života kao takvog.
Još jedan teolog koji podržava Alberigovo gledište, Giuseppe Ruggieri, piše: „Sabor je sam sebe prenio. U tom smislu novi ‘nauk Crkve’ nije plod dogmatske konstitucije Lumen gentium i drugih eklezioloških fragmenata prisutnih u raznim saborskim dokumentima, nego saborskog događaja kao takvog… Problem recepcije Drugog vatikanskog sabora prvenstveno je problem kolegijalnosti cijele Crkve“.
Da, dodaje Alberigo, saborski dokumenti o Objavi, otajstvu Crkve, prihvaćanju katoličkog ekumenizma i tako dalje, nadišli su pristupe posljednjih nekoliko stoljeća i vratili se najranijoj i najautentičnijoj tradiciji.
Ipak, dublji dinamizam (“duh”) na djelu u sklopu Drugog vatikanskog sabora je “događaj” saborske svijesti, kaže Alberigo. U kontekstu te saborske svijesti Crkva ima odgovornost biti vjerna sadržaju vjere i djelotvorno ga prenositi suvremenicima. Drugim riječima, mora postojati „veća asimilacija osnovnog kršćanskog nauka i formulacija tog nauka koji je više u skladu s pastoralnim potrebama”.
„Ali najvažnija novost Drugoga vatikanskog sabora ne nalazi se u ovim raznim stavovima, nego u samoj činjenici da je sabor sazvan i održan“. Ovaj “saborski događaj” ključni je trenutak u životu same Crkve. Doista, od epohalne je važnosti.
Otuda tvrdnja da je Drugi vatikanski sabor označio sustavni “raskid” između prethodnog, pretsaborskog doba Crkve i postsaborskog doba koje je uslijedilo. Naravno, Alberigovo tumačenje Drugog vatikanskog sabora, s pravom kaže D’Costa, „prijeti potkopavanjem autoriteta samih saborskih dokumenata“.
Ovaj zaključak vraća nas Ratzingerovoj kritici tumačenja Drugog vatikanskog sabora koji je kršćanstvo pretvorio u formu “kako da Crkva djeluje“, i zbog toga je u tijeku raspravu o sadržaju samog kršćanstva.
Relevantnost ovog modela za ideju sinodalnosti vidljiva je iz tri stvari:
Prvo, davanje prednosti „Crkvi koja uči” (lat. Ecclesia discens), „Crkvi koja sluša”, nad “Crkvom koja poučava” (lat. Ecclesia docens).
Drugo, promjena u ekleziologiji, odnosno ideje sinodalnosti, protuhijerarhijska je jer to više nije sinoda biskupa, već sada uključuje laike, redovnike/ice. Mnogi se pribojavaju raskida između svećeničkog ređenja i Učiteljstva zbog posljedice traženja sinodalnosti u Katoličkoj Crkvi, naime, događa se demokratizacija vlasti.
Treće, unatoč upozorenju da se ova sinoda ne bavi doktrinom, nekoliko istaknutih sudionika, njemačkih biskupa, dapače, čak i generalni relator sinode, izrazili su želju za promjenom crkvenog nauka o ljudskoj spolnosti, čineći homoseksualnost normalnom varijantom ljudske spolnost, i, implicirano, kršćanske antropologije (usp. Post 1, 27; 2, 24).
Po mom sudu, ova tri znaka će pridonijeti slabljenju Crkve, što će dovesti do raširene doktrinarne zbrke. Crkva treba oporaviti katoličko pravovjerje vraćanjem pravog nauka Drugoga vatikanskog sabora.
