Nakon smrti pape emeritusa Benedikta XVI. i kardinala Georgea Pella pokazalo se da su upravo oni ozbiljno kritizirali aspekte nauka pape Franje i njegovog upravljanja Crkvom. Kako bi papa mogao odgovoriti na te kritike?
Kao što sam ranije objasnio, Crkva izričito naučava da čak i pape mogu pod određenim okolnostima biti kritizirani od strane vjernika. Štoviše, sam papa Franjo je u nekoliko navrata izričito rekao da pozdravlja kritike. Čini se jasnim da su kritike koje iznose papa Benedikt XVI. i kardinal Pell upravo one vrste koje bi Papa trebao najozbiljnije shvatiti, s obzirom na nauk Crkve i vlastita stajališta o vrijednosti kritike.
Prvo, koje su kritike uputili? U slučaju Benedikta XVI., o njima znamo preko nove knjige koju je napisao nadbiskup Georg Gänswein, koji je bio dugogodišnji tajnik pokojnog pape. S jedne strane, Benedikt XVI. je imao rezerve prema kontroverznoj pobudnici pape Franje Amoris Laetitia, a posebno je bio zabrinut što se „određena dvosmislenost nalazila u tom dokumentu“. I bio je iznenađen što papa Franjo nikada nije odgovorio na dubia (sumnje) četvorice kardinala koji su nastojali riješiti te nejasnoće. S druge strane, Benedikt XVI. je smatrao da su ograničenja koja je Motu proprijo Traditionis Custodes pape Franje nametnula slavljenju tradicionalne latinske mise “pogreška“ koja je „ugrozila pokušaj pomirenja“ različitih struja unutar Crkve. Benedikt XVI. je također smatrao da je Franjo krivo razumio njegove vlastite namjere, jer je pokojni papa dao dopuštenje za tradicionalnu latinsku misu (Motu proprijem Summorum Pontificum), a mons. Gänswein je rekao da je novi Motu proprij Traditionis Custodes nanio Benediktu XVI. (veliku) bol.
Kardinal Pell bio je daleko otvoreniji u svojoj kritici. U posljednjem članku koji je napisao prije svoje smrti, kritizirao je radni dokument Sinode o sinodalnosti kao „jedan od najnekoherentnijih dokumenata ikada poslanih iz Rima“, kao “toksičnu noćnu moru“ punu „neomarksističkog žargona“ koja je „neprijateljska prema apostolskoj tradiciji”. No, također je otkriveno da je mons. Pell bio autor anonimnog dopisa koji je kružio među kardinalima tijekom korizme prošle godine, kritičan prema trenutnom stanju Crkve. Sažimajući poučavanje i upravljanje pod papom Franjom, dopis tvrdi da se „komentatori različitih struja i iz različitih razloga… slažu da trenutni pontifikat predstavlja katastrofu u mnogim ili većini stvari”. Zatim se detaljno bavi različitim doktrinarnim kontroverzama, financijskim skandalima, neuspjesima u pružanju potpore lojalnim katolicima u Kini i drugdje te bespotrebnom otuđenju tradicionalista i drugih unutar Crkve (od Crkve).
Kao što sam linkom naznačio dokument u članku kojeg sam gore spomenuo, i tradicija Crkve i novije učenje Učiteljstva pokazuju da je najjasniji stav onaj u kojem bi katolik mogao s poštovanjem kritizirati neku papinu izjavu ili radnju kada se čini da je u sukobu s obvezujućim naukom. Papa Franjo se s tim teško može ne složiti, jer je izrazio spremnost saslušati izazove čak i samog crkvenog učenje. Konkretno, u pobudnici Gaudete et Exsultate, on kaže da „doktrina, ili bolje, naše razumijevanje i izražavanje iste, nije zatvoren sustav, lišen dinamičke sposobnosti postavljanja pitanja, sumnji, upita”.
Dakle, ako vjernici mogu postavljati pitanja, sumnje i upite čak i kada su u pitanju izrazi katoličkog nauka, onda zapravo mogu postavljati pitanja, sumnje i upite kada su u pitanju očiti sukobi s katoličkim naukom. Na primjer, mogu to učiniti s obzirom na problematičnu dvosmislenost u Amoris Laetitia koju spominje Benedikt XVI. Kako bi to uopće moglo biti nedopušteno, po izjavama samog pape Franje? Odnosno, kako bi moglo biti dopušteno „postavljati pitanja, sumnje, upite“ o tisućljetnom katoličkom nauku o braku i euharistiji, ali nije dopušteno postavljati ih o odlomku u nedavnoj pobudnici koja ne uspijeva jasno potvrditi nauk Crkve?
Papa Franjo je više puta izričito rekao da se on osobno može opravdano kritizirati. Kao odgovor na kritike upućene protiv nekih njegovih primjedbi iz 2015. o ekonomskim pitanjima, papa je rekao:
„Čuo sam da je bilo nekih kritika iz Sjedinjenih Američkih Država. Čuo sam za njih, ali ih nisam čitao, nisam imao vremena da ih dobro proučim, jer svaku kritiku treba prihvatiti, proučiti i onda se treba voditi dijalog. Pitaju me što mislim. Ako nisam vodio dijalog s onima koji kritiziraju, nemam pravo iznijeti mišljenje, izolirano od dijaloga, zar ne?…“.
„Dakle, moram početi proučavati kritike, zar ne? I onda dijalogizirati s onima koji drugačije misle“.
Slično je 2019., na pitanje o kritikama koje su protiv njega iznijeli američki katolički laici, klerici i mediji, papa Franjo rekao:
„Prije svega, kritike uvijek pomažu, jer kada netko bude kritiziran, treba odmah napraviti samokritiku i reći ovo: je li istina ili nije istina, do koje točke? Od kritika uvijek vidim prednosti. Ponekad me naljutite, ali prednosti su tu…“.
„Kritika je element konstrukcije i ako vaš kritičar nije u pravu, morate biti spremni primiti odgovor i dijalog, voditi raspravu i doći do pravednih zapažanja (slagao se ili ne)… Iskrena kritika je uvijek dobro prihvaćena, barem s moje strane“.
Preko vatikanskog glasnogovornika Mattea Brunija, papa je jasno dao do znanja da „kritike uvijek smatra čašću, osobito kada dolaze od (iskrenih) autoritativnih mislilaca“.
Referenca na “autoritativne mislioce” podsjeća na kanon 212 Zakonika kanonskog prava, koji potvrđuje pravo katolika da javno izraze svoje mišljenje o stvarima koje se tiču Crkve, osobito kada imaju relevantnu stručnost. Kanon kaže sljedeće:
„Vjernici mogu slobodno crkvenim pastirima očitovati svoje potrebe, osobito duhovne, i svoje želje“.
„Vjernici imaju pravo, katkada dapače i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, posvećenim pastirima očitovati svoje mišljenje o onom što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i ostalim vjernicima“.
Osim samog pape Franje, papa emeritus Benedikt XVI. i kardinal Pell imali su približno onoliko „znanja, kompetencije i ugleda“ koliko je moguće da netko ima u Crkvi. Štoviše, imali su posebnu stručnost u pogledu konkretnih pitanja o kojima su se očitovali. Benedikt XVI. je bio jedan od najuglednijih katoličkih teologa svoga doba, bio je dugogodišnji prefekt Kongregacije za nauk vjere i, naravno, bio je papa. Također je, u svojim mladim danima, koketirao s liberalnijim stavom o sv. pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane za koji neki misle da se odražava u Amoris Laetitia. Njegovo mišljenje o tom posebnom važnom teološkom pitanju stoga ima golemu težinu. Tako je i s njegovim mišljenjem o liturgijskim pitanjima i odnosima Vatikana s tradicionalnim zajednicama u Crkvi, za što je također imao dugogodišnji interes i posebnu ekspertizu. Riječ je o problemima kojima se intenzivno bavio kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere i kao papa.
Kardinal Pell je za razliku od Benedikta XVI. imao doktorat iz crkvene povijesti, godine iskustva kao nadbiskup (Melbournea, pa Sydneyja) i bio je član Vijeća kardinala, osobni savjetnika pape Franje. Od njega se moglo očekivati da zna trenutno stanje Crkve i kakvo je ono u usporedbi s prethodnim razdobljima u povijesti Crkve, više od bilo koga drugoga. Uz to je nekoliko godina bio prefekt Tajništva za ekonomiju. Stoga nitko nije mogao s više autoriteta govoriti o financijskim stvarima o kojima se opširno govori u tajnom memorandumu za koji se sada otkrilo da je on autor.
Ukratko, ako bi ikada postojale kritike koje bi papa Franjo i njegovi branitelji trebali ozbiljno shvatiti i uz molitvu razmotriti, bile bi to one koje su iznijeli papa Benedikt XVI. i kardinal Pell. Pomolimo se da Sveti Otac tako učini.
Edward Feser
