“Benediktova opcije jest strategija prihvaćanja progonstva u vlastitom domu i izgradnja snažne kontrakulture, ta strategija utemeljena je na autoritetu Svetog Pisma i na mudrosti prve Crkve. Nalazimo se u zaista alarmantnoj situaciji, ali ne smijemo se prepustiti histeričnu očajavanju. U ovoj krizi postoji skriveni blagoslov, ako želimo otvoriti oči i vidjeti ga.”
Ovih sam dana konačno uspio pročitati “najdiskutiraniju i najvažniju vjersku knjigu desetljeća” kako kaže New York Times (s prvim bih se mogao složiti, s drugim donekle).
Komentirajući knjigu s jednim “fejs” prijateljem on je istaknuo nešto vrlo važno što želim na početku naglasiti: “Smeta mi kada ljudi čitaju knjige samo da bi našli neku grešku. Jednako kada slušaju nečiji govor umjesto da izvuku ono najbolje, to primjenjuju i u tome uživaju i budu sretni zbog toga.” Zaista, kod mnogih tradicionalnijih kršćana, kojima je zapravo ova knjiga i upućena, može se naići na prigovore kako knjiga sadrži miks svega, a ne samo katoličkoga. Općenito ne volim mikseve i relativiziranje katoličke vjere nauštrb nekog neuspješnog ekumenizma u kojemu je za sve sudionike najvažnija večera koja slijedi poslije. No isto tako ne volim odbaciti dobru ideju ili strategiju poput ove koja je nazvana Benediktovom opcijom samo zato što se ne mogu složiti sa svime. Trebao bih znati i ja, a i ostali, izdvojiti ono dobro a ono krivo ispraviti i vidjeti može li se i kako ta ideja preoblikovati u katolički duh. No da ne duljim, knjigu sam pročitao gotovo u jednom dahu. Zamisao Benediktove opcije zaista se čini jednim od, a za sada možda i jedinim rješenjem za ovo naše postkršćansko društvo. Autor se poziva na primjer svetog Benedikta koji nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva odlazi iz raskalašenog Rima, koji je sličan Babilonu, povlači se u osamu i osniva zajednice koje će kasnije donijeti svjetlo u mrakom zahvaćenu europsku kulturu.
Jedan je drugi Benedikt, gotovo 1500 godina kasnije, rekao kako će Crkva XXI. stoljeća živjeti u malim, ali vjerski jakim zajednicama koje će nositi cijelu Crkvu. Te zajednice trebaju baš poput onih od svetog Benedikta danas rasvijetliti cijelu Europu. Autor piše: “Benediktova opcije jest strategija prihvaćanja progonstva u vlastitom domu i izgradnja snažne kontrakulture, ta strategija utemeljena je na autoritetu Svetog Pisma i na mudrosti prve Crkve. Nalazimo se u zaista alarmantnoj situaciji, ali ne smijemo se prepustiti histeričnu očajavanju. U ovoj krizi postoji skriveni blagoslov, ako želimo otvoriti oči i vidjeti ga.”
Ideja knjige zaista je sjajna, autor do u detalje objašnjava svoju zamisao, a to čini uz pomoć svjedočanstava onih koji su u svojim krajevima pokušali nešto slično. Za naše životne prilike postoje i opcije koje je trenutno ne moguće ostvariti, osobito one koje se tiču školovanja djece od kuće. No i to je moguće donekle ostvarivati ukoliko roditelji s djecom budu bar u određenim danima prolazili program klasičnog obrazovanja. Osobito mi je važna ideja okupljanja katolika koji studiraju na istom Sveučilištu kako bi jedni druge bodrili na putu radikalnog življenja svoje vjere. Ima tu još svašta nešto – isplati se zaviriti u knjigu i pronaći poneku ideju. Pa kad bismo svi bar nešto sproveli u djelo posijali bismo i u svoje okruženje gorušičino sjeme Benediktove opcije.
I dok će fanovi Benedikta XVI. ostati razočarani što je glavni akter Benediktove opcije ne papa emeritus nego sveti Benedikt, autorova zahvala na kraju knjige ipak daje tračak nade: “Riskirajući da zvučim grandiozno, želim zahvaliti i za život i djelo Josepha Ratzingera, pape Benedikta XVI., kojega smatram DRUGIM Benediktom Benediktove opcije.” Dakle, kad pročitate Benediktovu opciju navalite i na obilnu literaturu drugog Benedikta ove opcije. ?
Vlč. Daniel Katačić
