‘Nekada, prije reformacije, teret sa savjesti skidao se preko svećenika u ispovijedi, a sada opterećena savjest mora sama nositi teški teret grijeha, i zato nema snage ni mogućnosti da se smiri. Zato se ispovijed nije smjela oduzeti ljudima. Bez ispovijedi nema ozdravljenja’ (J. W. Goethe)
Odbacuješ li i ti veliki Božji dar?
Isus govori svetoj Faustini: „Ja želim da prva nedjelja poslije Uskrsa postane Svetkovina Milosrđa. Tko toga dana dođe na vrelo života (ispovijedi se i pričesti), primit će potpuni oprost svih svojih krivica i kazni.“
„Neprestano moli krunicu (Božanskog milosrđa) koju sam te naučio. Ma tko god je bude molio, doživjet će u svom smrtnom času Moje veliko milosrđe. Svećenici će ga pružati grešnicima kao posljednje sidro spasa. U koliko bi bio i naj okorjeli grešnik – ako samo jednom izmoli tu krunicu, dobit će milost Mog beskrajnog milosrđa. Neshvatljive milosti podijelit ću onim dušama koje poklone povjerenje Mojem milosrđu.“
„Moja kćeri, objavljuj cijelom svijetu Moje neshvatljivo milosrđe. Ja želim da Svetkovina Milosrđa postane utočište i zaklon svim dušama, a posebno jadnim grešnicima. Toga dana otvorena je nutrina Mojeg milosrđa. Ona duša, koja se ispovijedi i primi svetu pričest dobiva potpuni oprost grijeh i od krivnja i kazni. Toga dana otvorene su sve Božje ustave kroz koje teku milosti. Neka se ni jedna duša ne boji približiti se Meni, pa makar njezini grijesi bili crveni kao skerlet. Moje milosrđe tako je veliko da ga u cijeloj vječnosti ne može proniknuti ni jedan razum, ni ljudski niti anđeoski. Sve što postoji, dolazi iz nutrine Moga milosrđa. Svetkovina milosrđa proizašla je iz Moje nutrine. Ja želim da se ona svečano proslavi u prvu nedjelju poslije Uskrsa. Čovječanstvo neće naći mira dokle god se ne obrati izvoru Moga milosrđa.“
„Danas mi reče Gospodin: ‘Kćeri moja, kad dolaziš na Svetu ispovijed, vrelu Mojega milosrđa, na tvoju dušu stalno teče Krv i Voda što izvire iz Mojega srca i posvećuje tvoju dušu. Svaki put kad ideš na ispovijed, posve uroni s velikim povjerenjem u moje milosrđe, da bih mogao izliti na tvoju dušu puninu mojih milosti. Kad dolaziš na ispovijed, znaj da Ja sam čekam na tebe u ispovjedaonici. Zakrio Sam se svećenikom, ali u duši djelujem Ja Sam. Ovdje bijedna duša susreće Boga milosrđa…» (Sveta Faustina Kovalska, Dnevnik, str. 109., 218., 221., 430.)
Spasitelj je došao spasiti, a ne osuditi. Rekao je: „U Oca moga je mnogo stanova, idem pripraviti vam ih.“ A mi te stanove, Raj Nebeski, Kraljevstvo Božje, ne možemo zaslužiti ni da milijun godina živimo svetim životom, jer Raj vrijedi više nego čitav svemir. Jer „Što oko nije vidjelo ni uho nije čulo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube…“ Krist nam ga želi darovati, a na nama je da pokažemo bar malo dobre volje, onoliko koliko je u našoj moći. Jer, Krist je uvijek isti: jučer, danas i sutra, On je sama ljubav. Isti Onaj koji s križa moli za svoje ubojice i govori: „Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine.“ Isti onaj Krist koji raskajanom razbojniku s križa obećava Raj. Onaj isti Krist koji ostavlja devedeset i devet ovaca na sigurnom i odlazi u potragu za onom izgubljenom. Onaj isti Krist koji u liku Oca izlazi ususret izgubljenom, grešnom sinu koji se raskajan vraća u očev dom i širi ruke da ga primi u svoj zagrljaj. I ne pita ga: „Zašto si to učinio? Obećavaš li, da nećeš više?“ Ne, ništa ga ne pita, već širi ruke da ga primi u zagrljaj, da mu liječi rane srca i duše, oblači mu najljepše haljine, stavlja mu prsten na ruku kao znak sinovstva i peče ugojeno tele da proslavi povratak sina. Eto, takav je Krist. Čeka svakoga od nas raširenih ruku, a kad mu se vratimo, naša prošlost za Njega više ne postoji. Postoji samo naše mjesto u Njegovu srcu.
Marija Magdalena u kući farizeja Šimuna suzama pokajnicama pere noge Isusove
„Na poziv farizeja Šimuna Isus dolazi u njegovu kuću. Nema tu ni jedne žene. Ima puno farizeja. Za stolom su. Svi govore, a Isus odgovara mirno i ljubazno… Diže se zastor koji pokriva prazninu vrata i u kuću ulazi jedna mlada žena, vrlo lijepa, bogato odjevena, i brižno spletena… Svi se, osim Isusa, okreću da je vide. Apostol Ivan je na čas pogleda, zatim se okreće prema Isusu. Drugi je uporno promatraju s očitom požudom. Ali žena ih uopće ne gleda i ne obazire se na gunđanje koje je prouzročio njezin dolazak, ni na namigivanje svih prisutnih, osim Isusa i Ivana. Isus se pričinja da ništa ne opaža. Nastavlja govoriti završavajući razgovor koji je bio započeo. Žena ide prema Isusu i klekne do Njegovih nogu. Postavi na zemlju posudicu… digne veo s glave otkopčavši dragocjenu pribadaču koja ga je držala, skine prstenje s prstiju i sve stavi na ležaljku kod Isusovih nogu. Zatim uzme među svoje ruke Isusove noge, najprije desnu pa lijevu, izuje s njih sandale i stavi ih na pod, zatim, briznuvši u plač, ljubi te noge, prisloni ih na čelo i miluje ih, a suze liju poput kiše i svjetlucaju na plamenu svjetiljke, oblijevajući kožu tih poklonstva dostojnih nogu. Isus okrene lagano glavu, tek malo, i njegov plavi, duboki pogled, časkom se zaustavi na pognutoj Marijinoj glavi. Pogled koji odrješuje. Zatim ponovno gleda prema sredini. Mariju ostavlja slobodnom u njezinom odušku. Ali drugi ne: Podruguju se međusobno, namiguju i kese se. A farizej Šimun za trenutak iz polu-ležećeg položaja sjedne, da bolje vidi, a pogled mu je mješavina požude, muke i ironije. Požude prema ženi. Muke što je ušla tako slobodno… Ironije u odnosu na Isusa. Žena ništa ne opaža. Nastavlja gorko plakati, bez preglasnih jecaja. Samo krupne suze i rijetki jecaji. Zatim oslobađa kosu, izvlači iz nje zlatne ukosnice, pa stavlja i ove ukosnice blizu prstenja i pribadače. Zlatni raspleti njene kose otkotrljaju se niz ramena. Ona ih uzme u obje ruke, i prođe s njima po suzama nakvašenim Isusovim nogama, dok ih ne vidi osušene. Zatim umoči prste u posudicu i iz nje izvlači neku vrlo mirisavu mast. Miris ljiljana raširi se po cijeloj dvorani. Žena zahvaća bez škrtosti i maže i ljubi noge i miluje ih. Isus je s vremena na vrijeme gleda s tako ljubaznim sažaljenjem. Ivan, koji se okrenuo kad je žena počela plakati, ne zna odvojiti očiju od Isusa i žene. Gleda naizmjenice nju i Njega. Pogled farizeja je sve mrkiji. Čujem ovdje poznate riječi iz Evanđelja i slušam ih popraćena takvim tonom i pogledom da je kivni starac morao sagnuti glavu. Slušam riječi odrješenja ženi koja odlazi i ostavlja kod Isusovih nogu svoje nakite.“ – (Spjev, IV/1., str. 63-67.)
Isus govori: „Ono što je učinilo da prigne glavu farizej i njegovi drugovi, a što nije doneseno u Evanđelju, riječi su kojima je moj duh, preko mog pogleda prostrijelio i pribio onu suhu i požudnu dušu… Rekao sam mu: ‘Ne. Nemoj zlobnu sumnjičiti da opravdaš samoga sebe pred sobom. Ja nemam tvoje pohote. Marija nije došla k meni radi sjetilne privlačnosti. Ona dolazi k Meni jer su joj moj pogled i moja riječ prosvijetlili dušu u kojoj je bludnost bila stvorila tamu. I dolazi jer hoće da pobijedi sjetilnost, i shvaća, jadno stvorenje, da to sama po sebi nikada ne bi mogla uspjeti. Ona ljubi u Meni duh, kojeg osjeća vrhunaravno dobrim. Nakon tolikog zla, što ga je primila od vas, koji ste iskorištavali njezinu slabost za vaše poroke, uzvraćajući joj zatim s udarcima prezira, ona dolazi k Meni jer osjeća da je našla Dobro, Radost, Mir, koji se uzalud traže u svjetskoj raskoši. Ozdravi od ove tvoje gube, licemjerni farizeju, znaj što je pravo vidjeti u stvarima. Odloži oholost svoje pameti i bludnost tijela. To su gube smrdljivije od gube tjelesa. Od gube tjelesa moj dodir vas može izliječiti, jer me za nju zazivate, ali od gube duha ne, jer vi od ove gube ne želite ozdraviti, jer vam se ona sviđa. A ova to hoće. I evo, Ja je sada čistim, Ja je oslobađam od lanaca njezina ropstva. Grešnica je umrla. Ona je tu u ovim nakitima, koje se stidi ponuditi mi ih, da ih Ja posvetim, upotrijebivši ih za siromahe, jer Ja, koji sam Gospodar svemira, ne posjedujem ništa, sada, kada sam Spasitelj čovjeka. Ona je ondje, u onom mirisu razasutom po mojim nogama, ponižena kao i njezina kosa, na onom dijelu tijela, koji ti nisi mario osvježiti vodom iz tvoga bunara, nakon što sam prevalio toliko puta da i tebi donesem svjetlo. Grešnica je umrla. A nanovo je rođena Marija, obnovljene ljepote, stidljiva od svojega živoga bola… Oprala se u svom plaču. Uistinu ti govorim, farizeju, da između onoga koji me ljubi u svojoj čistoj mladosti, i ove, koja me ljubi u svojem iskrenom kajanju, srcem preporođenim na Milost, Ja ne pravim razlike.“
„I Čistome i Pokajanoj, tj. apostolu Ivanu i Mariji Magdaleni, povjeravam da shvate moju misao kao nitko, i da dadu mojem Tijelu zadnje počasti pri ukopu i prvi pozdrav po uskrsnuću, ne brojim onaj osobiti moje Majke. Ali hoću da zapišeš i drugu stvar… I u Betaniji Marija ponavlja ovaj čin koji je označio početak njezina otkupljenja… Mnogo je Marija napredovala od one zore svog otkupljenja. Mnogo. Ljubav ju je povukla u visine… Ljubav ju je sažgala poput lomače uništivši u njoj nečisto tijelo i učinila u njoj gospodarom pročišćeni duh. I Marija, u Betaniji, uzima zadnju od svojih mirisavih posuda, sačuvanu za Mene, i izli je po mojim nogama i po glavi, bez plača, s pogledom što ga ljubav i sigurnost da joj je oprošteno, i da je spašena, čine veselim… Kajanje i ljubav očistili su je vatrom serafina i ona je sada serafin. Reci sama sebi, o Marijo, moj mali ‘glasu’, reci to i drugima. Idi i reci to dušama koje se boje doći k meni, jer se osjećaju grešnima. Mnogo, mnogo, mnogo je oprošteno onome koji mene mnogo ljubi. Vi ne znate, siromašne duše, koliko vas ljubi vaš spasitelj. Nemojte se Mene bojati. Dođite. S pouzdanjem. Ja vam otvaram Srce i ruke. Sjećajte se toga uvijek: Ja ne pravim razlike između onoga koji me ljubi svojom netaknutom čistoćom i onoga koji me ljubi s iskrenim kajanjem srca preporođenog na Milost. Spasitelj sam. Sjećajte se toga uvijek.“ – (IV/1., str. 67-69.)
Užas je živjeti bez vjere, bez nade, sa grižnjom savjesti, sa teretom nepraštanja sebi i drugima, sa mržnjom… „Vjera osmišljava naš život i pokazuje istinske vrijednosti za koje se isplati živjeti. Sveto pismo kaže da se bez vjere čovjek ne može spasiti, a budući da Bog želi da se svi ljudi spase, očito je da on svima daje milost vjere. Pa ako u čovjeku ipak prevladava nevjernik, očito je da je čovjek sam odgovoran za svoju nevjeru. Važno je znati i prihvatiti istinu da vjera daje dostojanstvo ljudskoj osobi. Drugim riječima; vjerom čovjek u sebi aktivira čudesnu Božju moć i silu i svojom vjerom participira ili sudjeluje u Božjoj svemoći.“[1] Vjernik, ako i padne, može rasteretiti svoju savjest preko ispovijedi, jer Krist nije došao radi pravednika već radi grešnika. Vjernik lakše oprašta i nema potrebu uzimati pravdu u svoje ruke, jer vjeruje da Bog sve vidi i sve zna, i da će kad-tad dobro biti nagrađeno, a zlo kažnjeno. Zato predaje Bogu parnicu svoju, oprašta i postaje mirotvorac. Mržnja rađa mržnju i širi se kao vatra, i truje kao najgori otrov – jer truje duše. Opraštanje sebi i drugima ozdravlja i oslobađa.
Carl Gustav Jung piše: „’Zadnjih trideset godina liječio sam mnoge psihičke bolesnike. Dolazili su mi ljudi iz svih zemalja da ih liječim. Liječio sam na stotine pacijenata, najviše nevjernika, zatim protestanata, manje Židova i samo pet šest katolika…’ Zašto naglašava da je u 30 godina rada sa psihičkim bolesnicima liječio samo par katolika? Ono što uočava moderna psihologija, otkrio je još davno naš božanski liječnik, Isus Krist, i pružio pomoć i rasterećenje dušama preko sakramenta ispovijedi. J. W. Goethe kaže: ‘Nekada, prije reformacije (Martina Luthera), teret sa savjesti skidao se preko svećenika u ispovijedi, a sada opterećena savjest mora sama nositi teški teret grijeha, i zato nema snage ni mogućnosti da se smiri. Zato se ispovijed nije smjela oduzeti ljudima. Bez ispovijedi nema ozdravljenja’ (Eckermman, Razgovori s Goetheom).
Francuski intelektualac Adolf Rette, godinama je pisao protiv vjere i držao protuvjerska predavanja. Svojim grijesima i nemoralom dotakao je pakao. Nakon obraćenja, u svojoj knjizi Od Đavla k Bogu, piše: ‘Dok sam ispovijedao svoje grijehe, činilo mi se da je naš Božanski liječnik, Isus Krist, prisutan, i da svojom blagom rukom čisti moju dušu od grijeha… Osjetio sam kako se moja duša, koja je bila pod teretom grijeha, malo po malo uspravlja, dok nije postala potpuno uspravna, da konačno dade oduška ljubavi i zahvalnosti.’ Rette kaže kako mu se nakon ispovijedi činilo da mu u duši zvone sva uskrsna zvona, a duša pjeva stostruki Aleluja.
Engleski pisac Gilbert Keith Chesterton, koji je po rođenju anglikanac, postao je katolik. Na pitanje ‘zašto je postao katolik’, odgovara: ‘Katolik sam postao da se oslobodim grijeha, jer osim katoličke vjere, nema ni jedne druge vjere koja je od Boga dobila vlast opraštati grijehe. Grijeh, koji se iskreno okaje, Isus Krist poništava, i grešnik može iznova početi živjeti novim životom kao da nikada nije ni sagriješio’. O velikoj i spasonosnoj ulozi ispovijedi i ispovjednika govorio je i Leibnitz, kojega pored Descartesa i Pascala ubrajaju među najveće umove novoga vijeka. Iako je bio protestant, Leibnitz kaže: ‘Ne može se zanijekati da je ispovijed djelo Božje mudrosti. Pobožna i razborita ispovjednika smatram velikim Božjim sredstvom za spasenje duša. Ispovjednik donosi mir, čast, rasvjetljenje i ćudorednu slobodu. Pomisao da će se morati ispovjediti, odvraća mnoge od grijeha, osobito one koji još nisu otvrdnuli u grijehu… A one koji su pali u grijeh, od očaja spašava pomisao da se mogu ispovjediti’.“[2] Isus govori: „Čovjek koji istinski vjeruje, ne može propasti. Ako i padne ne očajava i ne umire ostajući u grijehu, nego se uvijek diže i uskrsne, ako je duhovno i mrtav zbog iznenadne napasti tijela, svijeta ili sotone, samo ako hoće biti Kristov i živjeti po Njegovu zakonu. Jer Krist Spasitelj, ustanovio je sakramente da po njima iznova dade život dušama, i umro je da bi ih otkupio…“[3] „Na podijeljeno oproštenje Bog se ne navraća. Sjećajte se toga uvijek…“
Nikada ne dopustimo da nas ni jedan grijeh odvoji od Boga. Ne prezrimo cijenu našeg spasenja – predragocjenu Krv Kristovu kojom smo otkupljeni. Ako smo pali, ustanimo, izbijelio svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj – po sakramentu ispovijedi. Jer Bog zna da čovjek nije samo duh, nego i tijelo koje je podložno napastima i da čovjek često popusti pod iznenadnim napastima tijela, svijeta i sotone. Zbog naše slabosti Krist je i ustanovio Crkvu i svete sakramente, a svećenicima dao vlast da u Njegovo ime daju odrješenje od grijeha, i čudesnu moć pretvorbe kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu, kako bi mogao ostati s nama i jačati nas Euharistijskim kruhom u sve dane do svršetka svijeta. I nema toga grijeha koji Bog ne oprašta, samo ako se čovjek iskreno kaje. Čovjek ne može toliko sagriješit, koliko Bog može i želi oprostiti. Oprašta i najvećem grešniku, ako se iskreno kaje. Bog želi zažmiriti na naše grijehe. Knjiga Mudrosti kaže (Md 11,23): „Ti si milostiv svima, i kroz prste gledaš na grijehe ljudi, da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića.“
Svetoj Faustini Isus govori: ‘Ja sam triput svet i gadi mi se i najmanji grijeh. Ne mogu ljubiti neku dušu okaljanu grijehom, ali čim se ta duša pokaje i prestane griješiti, nema granica mojoj velikodušnosti prema njoj… Reci grešnicima da nitko ne može izbjeći mojoj pravdi… Grešnicima govorim kroz grižnju savjesti, kroz neuspjehe, kroz muke, kroz oluje i munje, kroz glas Crkve, ali ako oni puštaju da propadnu sve Moje milosti, prepuštam ih njima samima i dajem im ono što žele.“ – Dnevnik, str. 461.
Ljudi često griješe iz neznanja. Mnoge žene nikada ne bi abortirale da su znale da dijete ima besmrtnu dušu i da će se s tim djetetom sresti kod uskrsnuća tijela, i mnogi se nikada ne bi odali bludu, homoseksualnosti i drugim grijesima da su poznavali Božje zakone i strašne posljedice kršenja tih zakona. Ali neznanje ne oslobađa od posljedica kršenja zakona: kako saobraćajnih, ekonomskih, tako ni moralnih posljedica kršenja Božjeg zakona… Abortirana djeca ne mogu u Raj sve do konca svijeta, jer nisu krštena. Danas su mnogi zakoni u suprotnosti sa Božjim zakonom. Istina se ne određuje plebiscitarno – većinskim brojem glasova prema iskvarenoj ljudskoj savjesti, nego prema Bogu koji je Istina, Alfa i Omega, Početak i Svršetak, i čiji su zakoni stalni i nepromjenjivi, a ne prema nestalnom čovjeku čiji su zakoni i mišljenje promjenjivi: jučer grijeh a danas ljudsko pravo, jučer psihička bolest a danas moderna homoseksualnost, jučer muško a danas žensko…
Isus govori: „Čovjek ne smije iskušavati Božju dobrotu… To nije dopušteno. Bog oprašta, oprašta, oprašta. Ali lud je tko kaže: ‘Oprosti Gospodine’, a onda ne bježi od napasti i od onoga što ga navodi na grijeh… Uistinu vam kažem, da nema krštenja koje bi vrijedilo, ni molitve, ni ispovijedi, ako nema iskrenog kajanja ni volje odreći se grijeha. I uistinu vam kažem da nema toliko velikog grešnika, koji ne bi mogao svojim pokajničkim suzama učiniti da opet u njemu izniknu kreposti, što ih je grijeh iščupao iz njegova srca.“ – (M. Valtorta – Evanđelje Kako m je objavljeno – II/1., str. 326-327. )
[1] Nikić, M., Očima psihologa teologa, Zagreb, 2011.,+ str. 101.
[2] Pavličić, Rudolf, Ž., Ispovijed, Đakovo, 1993., str. 23-27.
[3] Valtorta, M., Pouke na temelju Pavlove poslanice Rimljanima, Jelsa, 2000., str. 236.
