Moramo shvatiti da je naše vrijeme poput vremena arijanstva, pa moramo biti izuzetno oprezni da se ne otrujemo, a da to ne primijetimo.
Dietrich von Hildebrand objavio je The Devastated Vineyard 1973. godine, oštru analizu problematičnog stanja Crkve prije pedeset godina. Pitao je, “kako bismo trebali odgovoriti u sadašnjoj situaciji kada je vinograd Gospodnji opustošen?” Njegov odgovor je poučan: “Bilo bi potpuno pogrešno reći: budući da Bog to dopušta, to mora biti u skladu s Njegovom voljom, pa nemamo što učiniti nego reći, ‘Neka bude volja tvoja,’ čak i ako nam ova pustoš slama srca.”
Hildebrand nastavlja:
Kako piše sveti Pavao, Bog dopušta ta zla da bi nas iskušao. Ali smrtonosna je i radikalno pogrešna predodžba misliti da se, budući da Bog dopušta da se krivovjerja lako šire, ne bismo trebali boriti protiv njih, već bismo trebali ići s njima u duhu rezignacije. Ovo je krivo tumačenje popuštanja Božjoj volji. Pustošenje vinograda Gospodnjega trebalo bi nas ispuniti najdubljom boli i mobilizirati nas za borbu, koja se treba boriti svim legitimnim sredstvima, protiv svega što je zlo i Bogu uvredljivo, protiv svih krivovjerja.
I podsjeća da naše vrijeme ima paralelu u prošloj crkvenoj povijesti:
„Moramo shvatiti da je naše vrijeme poput vremena arijanstva, pa moramo biti izuzetno oprezni da se ne otrujemo, a da to ne primijetimo. Ne smijemo podcijeniti snagu tih ideja koje ispunjavaju intelektualno ozračje vremena, niti opasnost da se njima zarazimo kada svakodnevno udišemo to ozračje. Ne smijemo podcijeniti ni opasnost da se naviknemo na zla vremena i da na njih postanemo neosjetljivi. . .”
Hildebrandov savjet je otrežnjujući, ali pun nade dok se pripremamo za neizbježne sukobe uzrokovane sadašnjom krizom vjere, koji će uskoro biti u potpunosti prikazan na listopadskoj Sinodi o sinodalnosti:
Ali danas se ti [loši] trendovi mogu razviti unutar Crkve. Jasno ih razaznajemo u propovijedima, pastoralnim poslanicama i knjigama poznatih teologa. Budući da ovi loši trendovi nailaze na tako mali otpor unutar Crkve, jednostavnim vjernicima postalo je mnogo teže shvatiti njihovu nespojivost s pologom vjere. . . .danas moramo razviti u sebi posebnu svijest, sveto nepovjerenje, jer ne živimo samo u zatrovanom svijetu, nego u razorenoj Crkvi. U našoj sadašnjoj kušnji Bog od nas traži ovu budnost, ovaj sveti strah od zaraze. Bio bi nedostatak poniznosti misliti da nismo u opasnosti od zaraze. Bila bi lažna sigurnost ukorijenjena u ponosu ako bismo mislili da smo imuni. Svatko od nas mora postati svjestan svoje slabosti i shvatiti da Bog od nas traži posebnu budnost u kušnji kroz koju prolazimo.
Dakle, vidimo da Bog od nas očekuje, u sadašnjoj devastaciji Njegovog vinograda, da prije svega odgovorimo rastom u vjeri, nadi i ljubavi; drugo, posebno pazeći da se na bilo koji način ne zarazimo; treće, borbom protiv razaranja svim sredstvima koja su nam na raspolaganju; i četvrto, ne zaboravljajući da apsolutna istina pologa katoličke vjere objektivno ostaje nedirnuta unatoč svim ispraznim govorima pojedinih teologa.
Nikada ne smijemo zaboraviti da usprkos svim đavolskim pustošenjima vinograda Gospodnjeg, slava svete Crkve, Kristove zaručnice, i slava svih svetih ipak ostaje nedirnuta u svojoj stvarnosti, dapače, to je jedina prava stvarnost. Što zapravo znače svi promjenjivi trendovi našeg vremena? Oni su toliko “jaki i bijesni, ali ne znače ništa” u usporedbi s vječnom istinom i objektivnom slavom Isusa Krista, sa svetošću svetaca koja slavi Boga.
