Otkako se marksizam prvi put pojavio kao politička snaga početkom 20. stoljeća, Katolička Crkva odlučno se usprotivila komunizmu svugdje u svijetu, u svim njegovim brojnim oblicima. Ipak, diplomatski napori Vatikana nisu uvijek odražavali njezino dogmatsko protivljenje socijalizmu. U ranim godinama hladnog rata papa Pavao VI. zalagao se za Ostpolitiku (istočna politika): poticanje mira između komunističkog Istoka i slobodnog Zapada radi sprečavanja nuklearnog rata.
To se promijenilo za vrijeme pape Ivana Pavla II., koji je i sam bio žrtva komunističkog progona u svojoj rodnoj Poljskoj. Shvatio je da između marksizma i kršćanstva nikada ne može postojati pravi mir. Ivan Pavao je zaslužan čak i za nadahnuće antikomunističkih pobuna koje su zahvatile istočnu Europu krajem osamdesetih i početkom devedesetih.
Međutim, od kraja hladnog rata, Rimska kurija (starija birokracija Crkve) ponovno je počela favorizirati Ostpolitik. Kardinal Pietro Parolin, trenutni državni tajnik Svete Stolice, njegov je veliki zagovornik. U stilu ove politike posredovao je u podjeli moći s Vijetnamom 1996. te u konačnici vodio uspješne napore Vatikana da ponovno otvori diplomatske odnose s Kinom i Kubom.
U intervjuu iz 2017. o položaju Vatikana u diplomatskom krajoliku, Parolin je rekao:
“Nakon razdoblja ideoloških sukoba, koja očito ne mogu u potpunosti nestati od danas do sutra, i u novim scenarijima koji su se otvorili od kraja hladnog rata, važno je iskoristiti svaku priliku za poticanje poštovanja, dijaloga i međusobne suradnje u svrhu promicanja mira.”
To je sve lijepo i dobro u teoriji. No, samo nekoliko godina ranije, glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova Hong Lei rekao je: „Kina je voljna razviti odnose s Vatikanom ako Vatikan prekine svoje diplomatske veze s Tajvanom i suzdrži se od miješanja u kineske unutarnje stvari … posebno miješanje u ime religije.“
Parolinova politika danas nadilazi Ostpolitik – te je krenuo od “održavanja mira” da bi sada u potpunosti kapitulirala. Kao što je Ivan Pavao dobro znao, komunizam je protukršćanski, a kršćanstvo protukomunistički. Da bi komunistička vlada tolerirala kršćanstvo ili kršćanska Crkva tolerirala komunizam, netko bi morao žrtvovati vlastite dogme.
Otuda nam dolazi nevjerojatna izjava jednog visokog vatikanskog dužnosnika, da su “oni koji najbolje provode socijalnu doktrinu Crkve zapravo Kinezi”. Otuda i suradnja Vatikana s protukršćanskom vladom u Pekingu. Otuda i sramotna šutnja zbog pekinškog nasilja protiv prosvjednika za neovisnost na Tajvanu.
Nije čudno dakle što su kršćani diljem svijeta bili zatečeni kada je Vatikan nedavno objavio da je obnovio svoj sporazum o podjeli moći s Kinom na još dvije godine.
Sam dogovor bio je dovoljno loš. Prema njegovim uvjetima, Sveta Stolica regulirala bi pseudo-biskupe koje je imenovala Kineska komunistička partija i njezino Kinesko domoljubno katoličko udruženje. Zauzvrat, kineska vlada zaustavila bi progon takozvane Podzemne crkve: biskupa, svećenika i laika koji su odbili suradnju s komunističkim vlastima. Dalje, Vatikan će se savjetovati s vladom u Pekingu prije imenovanja novih biskupa.
Ono što uistinu zbunjuje jest činjenica da je Rim obnovio konkordat unatoč činjenici da Peking nije ni pokušao održati svoju stranu dogovora. Prošle su godine vladini dužnosnici naredili katoličkim crkvama da vjerske slike zamijene komunističkom propagandom. Raspela su zamijenjena masivnim portretima Xi Jinpinga. Slike Djevice Marije zamijenjene su za one Mao Zedonga. Zidovi su bili oblijepljeni komunističkim parolama: “Slijedite partiju, poslušajte partiju i budite zahvalni partiji.”
Dakle, Komunistička partija Kine neće prihvatiti nikakav kompromis – ni sa svojim narodom, a kamoli s Crkvom.
Nisu svi u hijerarhiji Crkve zadovoljni Parolinovim popuštanjem. Kardinal Joseph Zen, bivši hongkonški biskup, od početka se glasno protivio vatikanskom sporazumu. Prošlog mjeseca Zen je putovao sve do Rima na audijenciju kod pape Franje, nadajući se da bi mogao uvjeriti Papu da napusti sporazum. Zenu je odbijena čak i audijencija.
Birokrati koji vode diplomatski zbor Vatikana napustili su vjernike u Kini i tamo izdali katoličku vjeru. No još više brine činjenica što je vatikanski državni tajnik među prva tri kandidata za nasljednika pape Franje nakon njegove smrti. Ako Pekinški Parolin postane 266. nasljednik Svetog Petra … Neka nam Bog pomogne.
