Zahvaljujući stranici tradicionalnamisa.com objavljen je cijeli prijevod opsežnog intervjua biskupa Athanasiusa Schneidera za blog Rorate Caeli. Iz prvog dijela intervjua prenosimo:
Rorate Caeli: Govoreći o nedavnoj Sinodi, proći će određeno vrijeme dok ne budemo sasvim svjesni kakve će pravne učinke ona imati za Crkvu, jer se sada iščekuje potez pape Franje. No, bez obzira na eventualni ishod, postoji li zapravo shizma (raskol) u Crkvi? I ako postoji, što to zapravo znači u praktičnom smislu? Kako će se to odraziti na tipičnog katolika iz crkvenih klupa?
Schneider: Raskol prema definiciji Zakonika kanonskog prava (kan. 751) znači sljedeće: uskraćivanje podložnosti vrhovnom svećeniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni. Važno je pritom razlikovati defekt (ili zabludu) u vjeri, odnosno krivovjerje (herezu) od raskola (shizme).
Vjerska zabluda ili krivovjerje uistinu je veći grijeh od raskola, kako to kaže sv. Toma Akvinski:
Nevjera je grijeh počinjen protiv samoga Boga, jer On Sam je Prva Istina, na kojoj se vjera temelji; dok se shizma protivi eklezijalnom jedinstvu, što je manje dobro od Samoga Boga. Stoga je grijeh nevjere (ili krivovjerja) općenito mnogo teži od grijeha shizme.
(Summa Theologica II-II, q. 39, a. 2 c).
Sama kriza koja pogađa Crkvu u današnje vrijeme sastoji se od neprestano rastuće pojave da oni koji ne vjeruju u potpunosti niti ispovijedaju cjelovitost katoličke vjere vrlo često zauzimaju strateške pozicije u životu Crkve, poput profesora teologije, nastavnika u sjemeništima, redovničkih poglavara, župnika, pa čak i biskupa i kardinala. A svi ti ljudi s manjkavom vjerom javno priznaju svoju podložnost papi.
Vrhunac konfuzije i apsurdnosti očituje se kada takvi polu-heretički klerici optužuju upravo one koji brane čistoću i cjelovitost katoličke vjere, da su protiv pape – a usto su prema njihovom mišljenju, na neki način, i šizmatici. Za najobičnije katolike u crkvenim klupama, takva konfuzna situacija predstavlja istinski izazov za njihovu vjeru u neuništivost Crkve. Moraju čuvati čvrstoću integriteta vlastite vjere sukladno nepromjenjivim istinama katoličke vjere, koje su nam predali naši praoci, i koje pronalazimo u tradicionalnim katekizmima, te u djelima crkvenih otaca i crkvenih naučitelja.
Rorate Caeli: Kada govorimo o tipičnim katolicima, kakvi izazovi sada čekaju tipičnog župnika, a da se s njima nije morao susretati prije početka Sinode? Kakvi će sve pritisci, poput pranja nogu ženama na Veliki četvrtak po Franjinom primjeru, sada opterećivati župnike više od pritisaka s kojima se inače suočavaju?
Schneider: Tipični župnik bi trebao vrlo dobro poznavati nepromjenjivi smisao katoličke vjere, nepromjenjivi smisao, kao i zakone katoličke liturgije, i znajući to, trebao bi sačuvati unutarnju sigurnost i čvrstoću. Uvijek bi trebao imati na umu katolički princip rasuđivanja: “Quod semper, quod ubique, quod ab omnibus”, tj. “[u ono] što biva vjerovano uvijek, posvuda i od svih”.
Ove kategorije “uvijek, posvuda, svih” ne smijemo razumijevati u aritmetičkom, već u moralnom smislu.
Ovo je vrlo konkretan kriterij rasuđivanja:
Da li ova promjena u doktrinarnoj izjavi, u pastoralnoj ili liturgijskoj praksi predstavlja raskid s višestoljetnom, ili čak tisućljetnom prošlošću? Također, da li radi ove inovacije vjera sjaji bistrije i jače? Da li nas ova liturgijska inovacija dovodi bliže Božanskoj svetosti, ili nam dublje i ljepše očituje Božanska otajstva? Da li ova disciplinska inovacija uistinu potiče porast revnosti za svetost života?
Što se tiče ove specifične inovacije pranja nogu ženama tijekom svete Mise Posljednje večere Velikoga četvrtka: ova sveta Misa slavi prisjećanje na ustanovljenje sakramenata Euharistije i svećenstva. Stoga, pranje nogu ženama uz muškarce ne samo da odvraća od glavnog fokusa na Euharistiju i svećeništvo, već proizvodi zbunjenost oko povijesnog simbolizma “dvanaestorice”, i toga da su apostoli bili muškog spola. Sveopća tradicija Crkve nikada nije dozvoljavala pranje nogu tijekom svate Mise, već naprotiv, to se obavljalo izvan Mise, u zasebnoj ceremoniji.
Usput: muškarčevo javno pranje, kao i uobičajeno ljubljenje – ženskih nogu, u našem slučaju svećenikovo ili biskupovo, svaka osoba zdravog razuma u svim kulturama smatra neprikladnim, pa čak i nepristojnim. Hvala Bogu da nijedan svećenik niti biskup nije obavezan javno prati noge ženama na Veliki četvrtak, jer ne postoji norma koja na to obvezuje, pošto je samo pranje samo opcionalno.
Svakako preporučujem ostatak intervjua ovdje u kojem biskup Schneider govori o trenutnom statusu FSSPX-a, ulozi i sudjelovanju žena u Misi, pranju ženskih nogu [u liturgijskom kontekstu], o tome je li Rusija ikada bila istinski posvećena Bezgrešnom Srcu Marijinom, o papinom motupropriju Summorum Pontificum, anti-pastoralnim biskupima, i mnogim drugim temama.
