Biskup Athanasius Schneider poziva katoličko svećenstvo i laike diljem svijeta da se ujedine u križarskom pohodu posvećenom zadovoljštini za grijehe počinjene protiv Isusa Krista u Svetoj Euharistiji.
Ovaj je poziv izazvan brojnim slučajevima oskvrnjenja i svetogrđa učinjenih Presvetom oltarskom sakramentu, kao reakcija na situaciju izazvanu koronavirusom, ali i onime što biskup naziva nečuvenim vrijeđanjem Boga prisutnog u Svetoj Euharistiji.
U izjavi koju je objavio za Remnant (vidi puni tekst u nastavku), biskup Schneider, pomoćni biskup Astane (glavni grad Kazahstana; op. prev.), govori o vrijeđanju koje uključuje, sad već raširenu, praksu „pričesti na ruku”, zatim davanje Euharistije „onima koji nisu godinama primili sakrament Svete Ispovijedi”, kao i „onim parovima koji žive u javnom i objektivnom stanju preljuba”, odnosno razvedeni te ponovno vjenčani katolici.
„Zbog trenutačne krize prouzročene ‘izvanrednim stanjem zbog pandemije COVID-a’, još je veći broj slučajeva vrijeđanja Presvetog oltarskog sakramenta”, biskup dodaje. „Mnoge su biskupije diljem svijeta propisale davanje svete pričesti na ruku i upravo na tim mjestima svećenstvo, često na ponižavajuć način, odbija dati vjernicima mogućnost primanja Gospodina klečeći i na usta, pokazujući tako klerikalizam koji je za žaljenje, kao i ponašanje uštogljenih neo-pelagijevaca. ”
U svojoj izjavi, biskup Schneider također osuđuje praksu nošenja jednokratnih rukavica prilikom podjele svete pričesti, kao što je propisala talijanska vlada, u dogovoru s talijanskom biskupskom konferencijom. „Presveto Tijelo Kristovo svećenstvo dijeli vjernicima koristeći kućanske ili jednokratne rukavice. Ophođenje prema Presvetom oltarskom sakramentu u rukavicama koje se koriste prilikom rada sa smećem, neizreciva je uvrjeda Euharistiji.”
Crpeći mudrost od velikih crkvenih euharistijskih svetaca, kao i iz spisa pape Ivana Pavla II. o Svetoj Euharistiji, biskup Schneider objašnjava da je Isusovo „Presveto Srce pogođeno i pati zbog zloupotreba i grubih uvrjeda nanesenih njegovom božanskom veličanstvu i neizmjernosti njegove ljubavi u Presvetom oltarskom sakramentu”.
„Isus Krist nastavlja otajstvo svoje Getsemanske muke kroz vijekove kroz otajstva Crkve i Euharistije”, on navodi.
Stoga, biskup Schneider potiče katolike da oponašaju primjer djece iz Fatime i da „tješe skrivenog Isusa”, odnosno Boga prisutnog u Euharistiji.
„Nijedan istinski katolički biskup, svećenik ili laik ne bi smio na to ostati ravnodušan i jednostavno stajati po strani i promatrati”, biskup navodi. „Na svjetskoj razini, moramo povesti križarski pohod zadovoljštine i utjehe Gospodinu skrivenom u Euharistiji.”
Konkretno, biskup Schneider predlaže da bi se svaki katolik mogao „zavjetovati na bar jedan puni sat mjesečno euharistijskog štovanja, pred Presvetim oltarskim sakramentom u svetohraništu ili pred Presvetim oltarskim sakramentom izloženim u pokaznici”. Također, sastavio je molitvu za naknadu nanesene štete (vidi niže), koju možemo predati Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu.
Nadalje, tvrdi da bi ,„od pastoralne hitnosti“, kao i „duhovno plodonosna“ mjera bila, kad bi Crkva proglasila, jednom godišnje, „Dan zadovoljštine za zločine nanesene Presvetoj Euharistiji”.
U komentaru za Remnant, biskup Schneider je razložio navedenu inicijativu riječima: „Mislim da bi križarski pohod za zadovoljštinu trebao uključiti sve katolike svijeta, pogotovo one katolike, prema kojima se svećenstvo odnosi s prijezirom i koje marginalizira zbog njihove ljubavi i štovanja prema Gospodinu prisutnom u Presvetoj Euharistiji.”
Posebno je, pritom, pozvao svećenike i sjemeništarce da sudjeluju i promiču ovaj križarski rat, dodavši da će to „na poseban način privući i redovnice u zatvorenim crkvenim redovima”.
„To bi trebao postati živući, štujući i okajavajući lanac koji će se prostirati diljem svijeta, pred najvećim mogućim brojem svetohraništa”, izjavio je.
Biskup Schneider, koji je posvetio poglavlje svoje knjige Christus Vincit (Krist pobjeđuje; op. prev.) svetim anđelima, zaključio je riječima: „Trebali bismo pozvati svete anđele da nas prate u ovom križarskom ratu. ”
Grijesi počinjeni protiv Presvetog oltarskog sakramenta i potreba za križarskim pohodom za zadovoljštinu Svetoj Euharistiji
Biskup Athanasius Schneider
NIKAD u povijesti Crkve nije se dogodilo ovakvo vrijeme, u kojem se sakrament euharistije vrijeđa u toliko zabrinjavajućoj i žalosnoj mjeri, kao u posljednjih pet desetljeća, a pogotovo od službenog uvođenja i papinskog odobrenja prakse davanja pričesti na ruku, 1969. godine. Ovim se uvrjedama dodaje težina praksom rasprostranjenom u mnogim zemljama, u kojima vjernici, unatoč tome što nisu, više godina, primili sakrament svete ispovijedi, redovito primaju svetu pričest. Doseg ovih uvrjeda svetoj euharistiji možemo vidjeti i dopuštanju pristupanja svetoj pričesti parova koji žive u javnom i objektivnom stanju preljuba, kršeći tako neraskidivu i sakramentalnu bračnu vezu, kao što je to u slučajevima tzv. „razvedenih i ponovno vjenčanih”, kojima je pristupanje svetoj pričesti i službeno odobreno uvođenjem posebnih propisa, odnosno, u slučaju područja oko Buenos Airesa u Argentini, uvođenjem propisa odobrenih od Pape. Nadalje, dodatne uvrjede dolaze kroz praksu službenog dopuštanja pristupanja protestantskim supružnicima u miješanim brakovima svetoj pričesti, kao što je to slučaj u nekim njemačkim župama.
Tvrditi da Gospodin ne pati zbog strašnih uvrjeda koje se nanose sakramentu svete euharistije, znači umanjivati velike grozote koje se čine. Neki ljudi kažu: „Boga vrijeđa zloupotreba Presvetog oltarskog sakramenta, ali Gospodin osobno ne pati.” Ovo je, doduše, zbog teološke i duhovne uskogrudnosti. Naime, iako je Krist sad u svoj svojoj slavi te, stoga, nije više podložan patnji u ljudskome smislu, to nipošto ne znači da njegovo Presveto Srce nije pogođeno i pati zbog uvrjeda i strahota nanesenih njegovom božanskom veličanstvu i neizmjernosti njegove ljubavi u Presvetom oltarskom sakramentu. Naš je Gospodin nekim svetcima izrazio svoje žaljenje i tugu zbog svetogrđa i grozota kojima ga ljudi vrijeđaju. Ova se istina može iščitati u riječima koje je Gospodin izrekao sv. Margareti Mariji Alacoque, kao što ih je papa Pio XI. zapisao u svojoj enciklici Miserentissimus Redemptor (Premilosrdni Otkupitelj; op. prev.):
„Kad se Krist ukazao Margareti Mariji i objavio joj beskonačnost svoje ljubavi, istovremeno joj se, kao ožalošćeni, potužio na mnoge i teške uvrjede koje mu nanose nezahvalni ljudi – te bismo željeli da se ove riječi, kojima je izrazio svoju žalost, urežu u umove vjernika i da ih nikad ne dotakne zaborav: „Evo Srca” – rekao je Gospodin – „koje je toliko ljubilo ljude i podarilo im sve blagodati, ne dobivši za ovu beskrajnu ljubav ništa nego nemar i porugu i to najčešće od onih, čiji su dug i dužnost bili voljeti ga mnogo više.” (br. 12)
Fra Michel de la Sainte Trinité temeljito je teološki razložio značenje „patnje” ili „žalosti” Božje zbog uvrjeda koje mu grješnici nanose:„Ovu ‘patnju’, ovu ‘žalost’ Nebeskog Otca, odnosno Uskrslog Krista, trebalo bi shvatiti analogijom. To nisu stanja koja Bog, kao mi, trpi. Baš naprotiv, to je slobodna odluka Božja donesena kao krajnji izraz milosti Božje prema grješnicima kojom poziva na obraćenje. Ta su stanja, dakle, izraz Božje ljubavi prema grješnicima, slobodne i proizvoljne ljubavi, koja nije neopoziva.” (Cijela istina o Fatimi, sv. I, str. 1311.-1312.)
Ovo analogno duhovno značenje „žalosti” ili „patnje” Isusove u euharistijskom otajstvu potvrđeno je anđelovim riječima prilikom njegova ukazanja fatimskoj djeci 1916. te u još većoj mjeri riječima i životom svetog Franje Marta. Anđeo je pozvao djecu da izvršavaju djela zadovoljštine za uvrjede nanesene euharistijskom Kristu te da ga time utješe, kao što možemo vidjeti u memoarima sestre Lucije:Dok smo bili tamo, anđeo nam se, po treći put, ukazao, držeći u rukama kalež, iznad kojeg je bila hostija iz koje su kapljice krvi padale u svetu posudu. Ostavivši kalež i hostiju da lebde u zraku, anđeo je, prostrvši se na tlo, tri puta ponovio ovu molitvu: „Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti…” Zatim, ustajući, ponovno je uzeo u ruke kalež i hostiju. Hostiju je dao meni, a Jacinti i Franji dao je da ispiju sadržaj kaleža, govoreći: „Uzmite i pijte Tijelo i Krv Isusa Krista, povrijeđenog grozotama nezahvalnih ljudi. Izvršite zadovoljštinu za njihove grijehe i utješite Boga svoga.” (Fatima prema Lucijinim riječima. Memoari sestre Lucije, Fatima, 2007., str. 172)
Izvještajući o trećem ukazanju od 13. srpnja 1917., sestra Lucija istaknula je da je Franjo doživio Božje otajstvo i potrebu da ga utješi zbog uvrjeda koje mu nanose grješnici:
Ono što je ostavilo najsnažniji dojam na njega [Franju], odnosno, ono što ga je potpuno zaokupilo, bio je Bog – Presveto Trojstvo – doživljeno u tom svjetlu koje nam je prodrlo u dubinu duše. Kasnije je rekao: „Gorjeli smo u svjetlu koje je Bog, ali nismo opečeni! Što je Bog?… Nećemo to nikada moći izraziti riječima. Tako je, to je, uistinu, nešto što ne bismo nikad mogli objasniti! Kakve li samo tuge što je on toliko žalostan! Kad bih ga samo mogao utješiti!” (Memoari sestre Lucije, str. 147)Sestra Lucija napisala je, o tome kako je Franjo doživio potrebu da se Boga utješi, shvativši da je „žalostan” zbog ljudskih grijeha, sljedeće:
Jednog dana sam ga upitala: „Franjo, što bi radije htio – utješiti našega Gospodina ili obratiti grješnike, da nijedna duša više ne ide u pakao?” „Radije bih utješio našega Gospodina. Nisi li primjetila kako je naša Gospa bila žalosna onoga posljednjeg mjeseca, kad je rekla da ljudi ne smiju više vrijeđati našega Gospodina, jer je već pretrpio velike uvrjede? Htio bih prvo utješiti našega Gospodina, a zatim i obratiti grješnike da mu više ne nanose uvrjede.” (Memoari sestre Lucije, str. 156)
U svojim molitvama i u prikazivanju svoje patnje, sv. Franjo Marto davao je prednost nakani „tješenja skrivenog Isusa”, odnosno, euharistijskog Krista. Sestra Lucija zapisala je sljedeće Franjine riječi, upućene njoj: „Kada izađeš iz škole, otiđi i zadrži se nakratko u blizini skrivenog Isusa, a nakon toga se sama vrati kući.” Kad je Lucija pitala Franju o njegovim mukama, odgovorio joj je: „Patim da bi utješio našega Gospodina. Prikazujem svoje patnje prvenstveno da bih utješio našega Gospodina i našu Gospu, a zatim i za grješnike i Svetog Otca. … Više od ičega, želim ga utješiti.” (Memoari sestre Lucije, str. 157, 163)
Isus Krist nastavlja otajstvo svoje Getsemanske muke kroz vijekove kroz otajstva Crkve i Euharistije te kroz otajstvo svoje beskrajne ljubavi. Poznata je izreka Blaisea Pascala: „Isus će biti u agoniji sve do kraja svijeta. Za to vrijeme ne smijemo spavati.” (Razmišljanja, br. 553) Kardinal Karol Wojtyła ostavio nam je duboko razmatranje otajstva Kristove muke u Getsemanskom vrtu, koja se, u određenom smislu, nastavlja kroz život Crkve. Kardinal Wojtyła govorio je također o dužnosti Crkve da utješi Krista:
Sad Crkva nastoji povratiti tu Getsemansku uru – uru koji su Petar, Jakov Zebedejev i Ivan izgubili – da bi nadoknadila za odsutnost pratnje koja je povećala muku duše Gospodinove. Želja za povratkom te ure postala je stvarna potreba mnogim srcima, pogotovo onima koja nastoje živjeti, u najvećoj mogućoj mjeri, otajstvo Presvetog Srca. Gospodin Isus nam je dopustio da ga u toj uri sretnemo i pozvao nas da podijelimo s njim molitvu njegova srca. Suočeni sa svim iskušenjima kroz koja moraju proći, čovjek i Crkva imaju neprestanu potrebu za povratkom u Getsemanski vrt i sudjelovanjem u molitvi Krista našega Gospodina.“ (Znak proturječja, poglavlje 17., „Molitva u Getsemanskom vrtu”)
Isus Krist u euharistijskom otajstvu nije ravnodušan i neosjetljiv prema ponašanju koje mu ljudi iskazuju u ovom sakramentu ljubavi. Krist je u ovom sakramentu prisutan i dušom, koja je u hipostatskom sjedinjenju s njegovom božanskom osobom. Rimski teolog, Antonio Piolanti, pružio je čvrsto utemeljeno teološko objašnjenje ovog pitanja. Čak i ako tijelo Kristovo u euharistiji ne može vidjeti ni osjetiti što se zbiva ili govori u njegovoj sakramentalnoj prisutnosti, Krist u euharistiji „sve čuje i vidi sve u uzvišenom znanju“. U nastavku, Piolanti citira kardinala Franzelina:
Blažena čovječnost Kristova vidi sve stvari onakvima kakve uistinu jesu kroz preobilno transcendentalno znanje dobiveno od Otkupitelja čovječanstva, Sudca živih i mrtvih, Prvorođenca svakog stvorenja i Središta sve nebeske i zemaljske povijesti. Sva ova blaga blaženog gledanja i transcendentalnog znanja zasigurno su u duši Kristovoj, isto koliko su prisutna i u euharistiji.
Osim ovih razloga, još jednom posebnom titulom, točno kao što je duša Kristova formalno u euharistiji, iz iste svrhe osnivanja otajstva, Krist kroz euharistiju vidi srca svih ljudi, sve misli i osjećaje, sve vrline i sve grijehe, sve potrebe Crkve u cijelosti i njenih pojedinih udova, kao i napore, tjeskobe, progone, pobjede – jednom riječju, sav unutarnji i izvanjski život Crkve, svoje zaručnice, othranjene njegovim Tijelom i njegovom Presvetom Krvlju. Dakle, trostrukom titulom (ako ju tako smijemo nazvati), Krist u sakramentalnom stanju vidi i na određen božanski način opaža sve misli i osjećaje, štovanja i počasti, ali i uvrjede i grijehe svih ljudi, točnije njegovih vjernika, a pogotovo svećenika te on prepoznaje počasti i grijehe koji su izravno povezani s ovim nepojmljivim otajstvom ljubavi.
Jedan od velikih euharistijskih apostola iz suvremene povijesti, sv. Petar Julijan Eymard, ostavio nam je sljedeće duboko razmatranje o značajkama žrtvene ljubavi Kristove u euharistiji:
Osnovavši svoj sakrament, Isus je ovjekovječio žrtvu svoje muke. […] Bio je upoznat sa svim novim Judama te ih je smatrao svojima, odnosno ubrajao ih je među svoju voljenu djecu. No, ništa od ovoga nije ga moglo spriječiti jer on je htio da njegova ljubav nadiđe nezahvalnost i zlobu čovječju te je htio nadživjeti čovječju svetogrdnu zloću. Od početka je znao za mlakost svojih sljedbenika, a znao je i za moju, kao i što je znao koliko će malo sveta pričest u nama uroditi plodom. Unatoč tome, htio je ljubiti više nego što je bio ljubljen, više nego što bi mu čovjek ikad mogao uzvratiti. Postoji li nešto drugo? Je li beznačajno što je prihvatio ovo stanje smrti onaj koji ima puninu života, uzvišenog i nadnaravnog? Je li beznačajno što se prema njemu odnose kao da je mrtav? U ovom stanju smrti, Isus je lišen ljepote, pokreta i mogućnosti obrane te je zamotan u svetim prilikama kao u mrtvački pokrov i položen u svetohranište kao u grobnicu. No, on je i dalje prisutan te čuje i vidi sve. Predaje se svemu kao da je mrtav, a njegova ljubav obavija velom njegovu moć, slavu, ruke, noge i svete usne, ona sakriva sve. Ostavila mu je samo njegovo Presveto Srce da nas voli i njegovo žrtveno stanje da se za nas zalaže. (Stvarna prisutnost, 29. Ne ljubimo dovoljno Presveti oltarski sakrament!, III)
Sv. Petar Julijan Eymard napisao je sljedeću dirljivu i gotovo mističnu izjavu euharistijske ljubavi Kristove, s gorućim zahtjevom za zadovoljštinu zbog grijeha nanesenih euharistijskom Kristu:Srce koje je pretrpjelo muke s tolikom ljubavlju je ovdje, u Presvetom oltarskom sakramentu, dakle, nije mrtvo, već je živo i djelatno te nije neosjetljivo, već je osjećajnije nego ikad. Istina je da Isus više ne može patiti, ali čovjek se i dalje može o njega ogriješiti strahovitom nezahvalnošću. Viđamo prijezir kršćana prema Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu i njegovom Presvetom Srcu koje ih je toliko voljelo i koje izgara od ljubavi prema njima. Iskorištavaju veo koji ga obavija da bi ga prezrivo odbijali te ga vrijeđaju svojim nepoštovanjem, griješnim mislima i zločinačkim pogledima u njegovoj prisutnosti. U svojoj nadmenosti iskorištavaju njegovo strpljenje i dobrotu koja u tišini trpi, kao što je pretrpjela i Kajfino, Herodovo i Pilatovo bezbožno vojničko ponašanje. Oni hule i nagrđuju svetinju euharistijskog Krista jer znaju da ga njegova ljubav ostavlja bez dara govora. Čak ga u svojim grješnim dušama razapinju jer, primajući ga, uzimaju Presveto Srce njegovo i usuđuju se vezati ga za raspadajuće truplo. Usuđuju se predati ga vragu, svome gospodaru i zaista, čak ni u dane muke svoje, Isus nije doživio tolikih poniženja kao što ih doživljava u svome sakramentu. Zemlja je za njega kalvarija sramote i niskosti. U svojoj agoniji tražio je utješitelja i na križu je tražio nekoga tko će podijeliti s njim patnju njegovu. Zato se danas, više nego ikad, moramo pokajati i izvršiti zadovoljštinu u čast predivnog Srca Isusova. Obasipljimo zato obožavanjem i ljubavlju euharistiju. Čast, slava, obožavanje i kraljevska moć budi Srcu Isusovu koje živi u Presvetom oltarskom sakramentu. (Stvarna prisutnost, 43. Sveto Srce Isusovo, III)
U svojoj posljednoj enciklici, Ecclesia de Eucharistia (Crkva Euharistije; op. prev.), papa Ivan Pavao II. ostavio nam je sjajan nagovor u kojem ističe izvanrednu svetost euharistijskog otajstva i dužnost vjernika da se odnose prema ovom sakramentu s najvišim poštovanjem i gorljivom ljubavlju. Od svih papinih nagovora, ova se izjava posebno ističe: „Ne postoji opasnost pretjerivanja u našoj brizi za ovo otajstvo, jer ‘u ovom je sakramentu sažeto cijelo otajstvo našega spasenja’. (Sv. Toma Akvinski, III, p. 83, čl. 4c).” (br. 61)Bila bi to mjera od pastoralne hitnosti, kao i duhovno plodonosna, kad bi Crkva proglasila, jednom godišnje, Dan naknade za zločine nanesene Presvetoj Euharistiji, u svim svjetskim biskupijama. Takav dan mogao bi pasti na osmi dan Tijelova. Duh Sveti dat će posebne milosti obnove Crkve onih dana i samo tih dana, kad ćemo štovati euharistijsko Tijelo Kristovo sa svim božanskim počastima te ga voljeti, odnositi se s pažnjom i braniti ga kao svetinju nad svetinjama. Sv. Toma Akvinski rekao je u svojoj himni Sacris sollemniis (Veselo svetkujmo; op. prev.): „O Gospodine, posjećuj nas u mjeri u kojoj te častimo u ovome sakramentu” (Sic nos Tu visita, sicut Te colimus – Tako nas pohađaš, kako te štujemo; op. prev.). Možemo, stoga, bez sumnje reći: O Gospodine, posjećivat ćeš svoju Crkvu u našim vremenima u onoj mjeri u kojoj će se povući suvremena praksa davanja pričesti na ruku te u kojoj ćemo ti izvršavati djela zadovoljštine i ljubavi.
Zbog trenutačne krize prouzročene „izvanrednim stanjem zbog pandemije COVID-a”, još je veći broj slučajeva vrijeđanja Presvetog oltarskog sakramenta. Mnoge su biskupije diljem svijeta propisale davanje svete pričesti na ruku i upravo na tim mjestima svećenstvo, često na ponižavajuć način, odbija dati vjernicima mogućnost primanja Gospodina klečeći i na usta, pokazujući tako klerikalizam koji je za žaljenje, kao i ponašanje uštogljenih neo-pelagijevaca. Štoviše, na nekim mjestima, svećenstvo dijeli Presveto Tijelo Kristovo vjernicima koristeći kućanske ili jednokratne rukavice. Ophođenje prema Presvetom oltarskom sakramentu u rukavicama koje se koriste prilikom rada sa smećem, neizreciva je uvrjeda Euharistiji.
Što se tiče groznog zlostavljanja euharistijskog Krista, pri čemu ga, zbog prakse davanja pričesti na ruku, neprestano gazimo pod nogama, budući da djelići hostije neizbježno padaju na tlo, naš odnos prema euharistiji postaje minimalistički i lišen osjećaja svetosti, kao da je keks ili još gore, kao da je smeće, kojim se rukuje u kućanskim rukavicama –a nijedan istinski katolički biskup, svećenik ili laik ne bi smio na to ostati ravnodušan i jednostavno stajati po strani i promatrati.
Na svjetskoj razini, moramo povesti križarski pohod zadovoljštine i utjehe Gospodinu skrivenom u Euharistiji. Kao konkretnu mjeru koji bi svaki katolik mogao poduzeti, kao prijeko potreban čin zadovoljštine i utjehe euharistijskom Kristu, zavjet je na bar jedan puni sat mjesečno euharistijskog štovanja, pred Presvetim oltarskim sakramentom u svetohraništu ili pred Presvetim oltarskim sakramentom izloženim u pokaznici. Kao što piše u Svetom Pismu: „Ali gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost” (Rim 5,20) i na te riječi možemo nadovezati: „Gdje su se umnožile povrjede euharistiji, djela će zadovoljštine obilovati.”
Dan kad će, u svim crkvama katoličkog svijeta, vjernici primati euharistijskog Krista, skrivenog pod prilikama male svete hostije, u istinskoj vjeri i čistoga srca te biblijskog gestom štovanja – proskinezom, odnosno klečeći i kao dijete, otvorivši usta i dopustivši da ih, u duhu poniznosti, sam Krist nahrani, tad će se, bez ikakve sumnje, približiti autentičan duhovni procvat Crkve. Crkva će porasti u čistoći katoličke vjere, kao i u misionarskom žaru za spasenje duša te u svetosti svećenstva i vjernika. Ustvari, Gospodin će podariti svojoj Crkvi svoje milosti u onoj mjeri u kojoj ćemo ga štovati u njegovom nepojmljivom sakramentu ljubavi (sic nos Tu visita, sicut Te colimus).Daj, Bože, da se kroz euharistijski križarski rat za zadovoljštinu, umnoži broj štovatelja, ljubitelja, branitelja i tješitelja euharistijskog Krista. Neka dvojica malih apostola našega vremena, sv. Franjo Marto i uskoro blaženi Carlo Acutis (bit će beatificiran 10. listopada 2020.), i svi euharistijski svetci, budu zaštitnici ovog euharistijskog križarskog pohoda. Kao što nam govori neopoziva istina na koju nas sv. Petar Julijan Eymard podsjeća: „Određeno doba cvate ili propada razmjerno euharistijskoj pobožnosti. To je istinska mjera duhovnog života, vjere, milosrđa i vrline.”
+ Athanasius Schneider, pomoćni biskup nadbiskupije sv. Marije u Astani
Molitva križarskog pohoda za zadovoljštinu euharistijskom Srcu Isusovu
Bože moj, prikazujem ti svoju vjeru, štovanje, povjerenje i ljubav! Molim te, oprosti onima koji ne vjeruju u tebe, koji te ne štuju, koji ti ne vjeruju i koji te ne ljube. (3 puta)
O, božansko i euharistijsko Srce Isusovo, pogledaj na nas prostrte, pokajničkog i poniznog srca, pred veličanstvom tvoje iskupljujuće ljubavi u Presvetom oltarskom sakramentu. Zaklinjemo ti se da smo spremni svojom voljom ispaštati kao pokoru, ne samo za naše osobne grijehe, nego i za nečuvene uvrjede, svetogrđa i ravnodušnosti koje te, u ovom našem vremenu, vrijeđaju u Presvetom oltarskom sakramentu tvoje božanske ljubavi, osobito dijeljenjem svete pričesti na ruku i primanjem svete pričesti u stanju nevjere i smrtnoga grijeha.
Što više nevjerovanje napada tvoje božanstvo i tvoju istinsku prisutnost u euharistiji, to više vjerujemo u tebe i to te više volimo, o, euharistijsko Srce Isusovo, izvore života i svetosti!
Što više vrijeđaju tvoje sakramente, to čvršće vjerujemo u njih i to pobožnije ih želimo primati, o, euharistijsko Srce Isusovo, izvore života i svetosti!
Što više ocrnjuju i hule protiv tvog Presvetog oltarskog sakramenta, to svečanije izjavljujemo: „Bože moj, prikazujem ti svoju vjeru, štovanje, povjerenje i ljubav! Molim te, oprosti onima koji ne vjeruju u tebe, koji te ne štuju, koji ti ne vjeruju i koji te ne ljube”, o, euharistijsko Srce Isusovo, najzaslužnije sve hvale i slave!
Što te više napuštaju i zaboravljaju u crkvama tvojim, to više želimo posjećivati tebe, koji stanuješ među nama u svetohraništima crkava svojih, o, euharistijsko Srce Isusovo, kućo Božja i vrata rajska!
Što se više proslava euharistijske žrtve lišava svetosti, to više podržavamo veću pobožnost u misnom slavlju, u vanjštini i unutrašnjosti usmjereno prema tebi, o euharistijsko Srce Isusovo, svetohranište Boga Svevišnjega!
Što te više, stojeći, pričesnici primaju na ruku, lišeni svake poniznosti i štovanja, to te više želimo primiti klečeći i na jezik, s poniznošću poreznika i jednostavnošću djeteta, o euharistijsko Srce Isusovo, u svom beskrajnom veličanstvu!
Što te više primaju u svetoj pričesti nečistih srca i u stanju smrtnoga grijeha, to više želimo činiti djela pokornička i pročistiti naša srca čestim primanjem sakramenta svete ispovijedi, o, euharistijsko Srce Isusovo, koje si naš mir i pomirenje!
Što više pakao radi na vječnom prokletstvu duša, to će više naš žar za njihovim spasenjem gorjeti vatrom tvoje ljubavi, o, euharistijsko Srce Isusovo, spasu onih koji u tebe vjeruju!
Što više proglašavaju vjersku raznolikost pozitivnim izrazom Božje volje i pravom utemeljenim u ljudskoj naravi te što više raste doktrinalni relativizam, to ćemo s većom neustrašivošću priznavati tebe kao jedinog Spasitelja i kao jedini put do Boga Otca, o euharistijsko Srce Isusovo, kralju i središte svih srdaca!
Što više crkvene vlasti nastave bez srama i kajanja prikazivati poganske idole u crkvama, pa čak i u Rimu, to ćemo više izjavljivati istinu: „Kakav sporazum hram Božji s idolima?” (2 Kor 6,16) te ćemo s tobom osuđivati „grozotu pustoši, koja stoluje na svetome mjestu” (Mt 24,15), o, euharistijsko Srce Isusovo, sveti hrame Božji.
Što se više tvoje svete zapovijedi zaboravljaju i krše, to ih se više želimo pridržavati uz pomoć milosti tvoje, o euharistijsko Srce Isusovo, ponore svih vrlina!
Što više putenost, sebičnost i oholost kraljuju među ljudima, to ti više želimo posvetiti živote u duhu žrtve i samoodricanja, o euharistijsko Srce Isusovo, uvrjedama obasuto!
Što više vrata paklena nasrću na tvoju Crkvu i na Petrovu stijenu u Rimu, to ćemo više vjerovati u neuništivost tvoje Crkve, o euharistijsko Srce Isusovo, izvore svake utjehe, koji ne napuštaš Crkvu svoju i stijenu Petrovu čak ni u najvećim olujama!
Što se ljudi više dijele jedan od drugog u mržnji, nasilju i sebičnosti, to prisnije mi, kao udovi jedinstvene Božje obitelji u Crkvi želimo voljeti jedni druge u tebi, o euharistijsko Srce Isusovo, prepuno dobrote i ljubavi!
Bože moj, prikazujem ti svoju vjeru, štovanje, povjerenje i ljubav! Molim te, oprosti onima koji ne vjeruju u tebe, koji te ne štuju, koji ti ne vjeruju i koji te ne ljube. (3 puta)
Naša Gospo Presvetog oltarskog sakramenta, moli za nas!
Sv. Toma Akvinski, sv. Petar Julijan Eymard, sv. Franjo Marto, sv. Padre Pio i svi euharistijski svetci, molite za nas!
Napisao biskup Athanasius Schneider za križarski pohod posvećen zadovoljštini za uvrjede nanesene euharistiji
