Ponekad postoje rasprave među konzervativnim katolicima o tome je li ili nije legitimno nastaviti živjeti u modernom svijetu s misionarskim duhom. Alternativa koja se često predlaže je potpuno povlačenje u ruralno okruženje kako bi se njegovale vrline i tradicija Crkve. Čini se da budući da Bog poziva pojedince da mu služe na različite načine, oba moraju biti prihvatljiva. Ipak, može li doći vrijeme kada će moderni svijet postati toliko iskvaren da uranjanje u njega više ne može biti zdravo za većinu kršćana? Je li takvo vrijeme već došlo?
Biskup Athanasius Schneider: Naš je Gospodin poslao apostole da idu svim narodima i propovijedaju Evanđelje. U to je vrijeme većina naroda bila uronjena u poganski i često nemoralan javni život. Sveti Pavao je opominjao prve kršćane da se ne povlače u ruralno područje, nego da daju svjedočanstvo usred pokvarenog svijeta: „budite besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu.” (Fil 2,15)
Poslanje Crkve i kršćanstva sastoji se u riječima našeg Gospodina da su “svjetlost svijeta” i “grad što leži na gori i ne može se sakriti” (usp. Mt 5,15). Poslanje Crkve sastoji se u osvajanju cijelog svijeta za Krista i uspostavljanju Njegovog društvenog kraljevstva bez straha od raširene moralne korupcije konkretnog društva. Riječi “Poslanice Diognetu” iz rane Crkve (datirane oko kraja 2. stoljeća) ostaju nezaboravne i aktualne; vrijedno je citirati sljedeći veći odjeljak:
”Kršćani se ne razlikuju od drugih ljudi ni po nacionalnosti, ni po jeziku, ni po običajima. Ne nastanjuju vlastite gradove, ne govore čudnim dijalektom, niti vode neki čudan način života. Njihovo učenje nije zasnovano na sanjarenju inspiriranom radoznalošću ljudi. Za razliku od nekih drugih ljudi, oni ne zastupaju nikakvu čisto ljudsku doktrinu. Što se tiče odijevanja, hrane i općenito načina života, oni se pridržavaju običaja u kojem god gradu da žive, bio on grčki ili strani. Pa ipak postoji nešto neobično u njihovim životima. Žive u vlastitoj domovini kao da su samo u prolazu. Žive svoju punu ulogu građana, ali sve trpe kao tuđinci. Svaka zemlja im može biti domovina, ali njima je domovina, ma gdje ona bila, strana zemlja. Kao i drugi, žene se i imaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Oni dijele svoje obroke, ali ne i svoje žene. Oni žive u tijelu, ali njima ne upravljaju želje tijela. Provode svoje dane na zemlji, ali oni su građani neba. Poslušni zakonima, oni ipak žive na razini koja nadilazi zakon. Kršćani vole sve ljude, ali ih svi ljudi progone. Preziru ih i osuđuju. Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji. Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. (Pogl. 5)”.
Doista, katoličanstvo nikada nije odabralo neku vrstu “amiške metode”, prema kojoj amiške kršćanske skupine nastoje održati određeni stupanj odvojenosti od ostatka svijeta.
