Proteklog tjedna, Internet je bio prepun vijesti o tome kako je nadbiskup San Francisca, Salvatore Cordileone napisao pismo Nancy Pelosi i rekao joj da zbog njenog očitog zanemarivanja nauka Katoličke crkve o pobačaju i zagovaranja „teškog zla“, ne smije ići na pričest.
Od tada je nekoliko drugih biskupa izrazilo podršku nadbiskupovoj odluci. Nažalost, ovaj broj je samo kap u moru s obzirom na broj biskupija i biskupa u Sjedinjenim Američkim Državama.
Godinama sam razmišljala o tome zašto sve više klerika ne brani Euharistiju, tj. Krista prisutnog u njoj i zašto ne podržava kanon 915, koji kaže da onima „koji tvrdoglavo ustraju u očitom teškom grijehu neka se primanje svete pričesti ne dopusti”.
Kada dođe do toga, moram se zapitati je li to zato što im nedostaje moralne hrabrosti da slijede Kristov i crkveni nauk, bez obzira na to što bi drugi mogli reći ili učiniti, bez obzira na to kakvu ljutnju izazvali tim moralnim postupcima, i bez obzira na to kakva bi se šteta bi mogla nanijeti nečijem ugledu.
Svaki katolik u politici koji glasa za, ili zagovara i podržava pobačaj – kao što to čine Nancy Pelosi, Joe Biden i drugi – ustraje u očitom teškom grijehu. Od davnih je vremena crkveni nauk da samo oni koji su slobodni od smrtnog grijeha mogu pristupiti sakramentu Svete pričesti kako bi primili Kristovo Tijelo. Naš savršeni Gospodin ne zaslužuje ništa manje.
Zbog neokajanih smrtnih grijeha ovi političari, koji podržavaju ubojstvo novorođene djece, nisu dostojni primanja Euharistije. To je doista jednostavno.
Ipak, ni tri dana nakon što je stigla vijest da je nadbiskup Cordileone zabranio Pelosi da primi pričest, ona je, poput prkosnog i razdražljivog djeteta, primila Kristovo Tijelo u drugoj biskupiji. Međutim, moramo shvatiti da to nije učinila sama, jer joj je netko iz dragovoljnog ili iz kukavičkog razloga dao da primi Krista.
Krist — koji je došao ovdje da nas spasi, koji nas je poučio uspostavivši Crkvu, koji je zadužio apostole da nastave Njegovo djelo ovdje na Zemlji i koji je umro strašnom smrću za nas — prelomio je kruh na taj Veliki četvrtak i rekao svojim apostolima „ovo činite meni na spomen”.
Ovo činite meni na spomen… jedite moje Tijelo i pijte moje krvi. Zašto? Da postanem dio Njega. Da budemo jedno s Njime te da se sjetimo Njegove žrtve, darova, milosrđa i ljubavi.
Na svakoj sv. misi taj kruh i vino postaju Kristovo tijelo i krv. Oni nisu samo simboli. Oni su sam Krist. Kao katolici, tako smo nevjerojatno blagoslovljeni što svjedočimo ovome čudu. A ako smo slobodni od smrtnog grijeha, onda smo još više blagoslovljeni da primimo ovo čudo.
Naša je dužnost kao braće i sestara u Kristu braniti Kristovu istinsku prisutnost u Euharistiji i poučavati druge da čine isto. Ali to ne možemo učiniti bez jakih vođa. I, poput onih prvih crkvenih vođa — apostola — naši vođe moraju imati moralnu hrabrost.
Ipak, moramo se prisjetiti da apostoli u početku nisu imali moralnu hrabrost. Dao im ju je Duh Sveti na prvu Pedesetnicu. Taj im je dar omogućio da rade Božje djelo. Više nisu pokleknuli pred strahom koji su osjećali; našli su svoju snagu u Kristu. Te su kroz njegovo vodstvo i moralnu hrabrost, i drugi postali hrabri.
Prvi kršćani nisu upoznali Krista. Kako bi mogli? Kako možete upoznati nekoga ako ga niste zapravo upoznali? Trebali su te prve apostole da bi ih poučili. A onda su oni koje su apostoli poučavali počeli poučavati druge. I to je proces koji traje više od dvije tisuće godina.
Naši biskupi su nasljednici tih prvih apostola, ali čini se da je hrabrost prvih apostola ugušena političkom korektnošću, strahom od „uzrujavanja” ljudi, ili možda čak i nerazumijevanjem da je Krist istinski prisutan u Euharistiji.
Kad je Krist vidio mjenjače novca u sinagogi, razljutio se. Prevrnuo je stolove i istjerao ljude jer takve stvari nisu tamo pripadale.
Danas pozivamo sve da nam se pridruže u našoj vjeri. Doista, molimo se da to učine. Želimo da se svi u Crkvi osjećaju kao kod kuće, jer nas boravak u Kristovoj prisutnosti obnavlja i jača. Želimo da se svi pokaju za grijehe, a posebno za one koji su počinjeni javno. Za razliku od toga, naš Gospodin u Euharistiji je tako čist, tako lijep i takav dar da se ne usuđujemo pljunuti ga u lice i primiti ga u sebe ako mu u isto vrijeme govorimo da preziremo njegove zakone. Ne usuđujemo se primiti Isusa ako postupamo protivno Njegovom nauku i odvodimo druge na krivi put. Ne usuđujemo se primiti Njega, ako se zalažemo za prolijevanje krvi nevinih, jer time ponižavamo Njegovu nedužnu prolivenu krv.
Kada bi političari uistinu brinuli o katoličkoj vjeri i Euharistiji — izvoru i vrhuncu naše vjere — nikada se ne bi predstavljali nedostojno. Ne bi koristili Njega i ne bi unosili zlo za koje se zalažu u Božju kuću.
Dakle, dok moramo osuđivati postupke političara koji se zalažu za abortus, moramo isto tako pljeskati postupcima klera i laika koji imaju i zadržavaju moralnu hrabrost progovoriti o ovom teškom grijehu. Moramo ih potaknuti da nas nastave hrabro voditi, unatoč protivljenju svijeta koji se na nas ljuti, koji nas izopćuje ili čak potiče nasilje protiv nas.
Moramo se moliti. Molimo za duše ljudi koji javno kažu da su katolici, a koji očito djeluju protivno katoličkom nauku. Molimo za one koji staju u obranu Krista u Euharistiji. I molimo se da drugi isto tako imaju moralne hrabrosti za to.
Prije dvije tisuće godina gomila nije htjela zaštititi Krista, nego je umjesto toga vikala da se Baraba oslobodi. Danas svijet viče za još jedno zlo, a to je „prava na pobačaj”. Ne dopustimo da nas ovi povici opet odvrate od toga da zaštitimo Krista.
