Prorok Izaija, u današnjem prvom čitanju (Iz 35, 4-7a), prorokuje vrijeme Božje intervencije u kojoj će sve što je poremećeno, svaki nesklad, nepravilnost, manjak, nedostatak, mana, invalidnost, bolest i sl. biti uklonjeno…
Dolazak Božji u ljudsku poremećenu stvarnost, u ljudsku nesređenost koja je posljedica grijeha, donijet će dakle potpunu obnovu svega. Tako će slijepi opet gledati, gluhi opet čuti, nijemi opet govoriti (i to razgovijetno, radosno kličući Bogu), hromi i nepokretni bit će ozdravljeni u svojim udovima…
Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!«
Poremećaj u čovjeku donio je također poremećaj i u prirodi. Zato će obnova čovjeka, po Božjoj intervenciji, dovesti i do obnove prirode, odnosno svega stvorenoga.
Ta životnost i odnosa svega u prirodi najavljena je obiljem izvora, rijeka, potoka i jezera u područjima koja su bila uništena pustinjom i nestašicom dragocjenih kapi.
U stvari, ta voda života, tim Božjim zahvatom, poteći će prvo iz čovjeka i obnovit će sve stvoreno.
Apostol Jakov nas pak, u današnjem drugom čitanju (Jak 2, 1-5), potiče na obnovu kršćanske zajednice i međusobnih odnosa među članovima zajednice koji ne smiju biti zasnovani na pristranosti, na tome je li netko bogat ili siromah, nego trebaju biti građeni na vjeri u Gospodina Isusa Krista.
Dakle, našu pristranost i sklonost prema nekome ne smijemo brkati s vjerom, jer bi to vodilo u izolaciju i podjelu. Naprotiv, vjera u Gospodina mora nam biti korektor protiv naših vlastitih nagnuća i osjećaja prema nekome.
Jer znamo vrlo dobro da Gospodin ne gleda na nečiju vanjštinu, nego gleda što je u srcu, odnosno koliko tko ima ljubavi prema Njemu i bližnjemu.
U Evanđelju po Marku (vidi Mk 7, 31-37) Isus čini upravo ono što je najavio prorok, odnosno s njime je nastupilo vrijeme u kojem sam Bog intervenira kako bi obnovio čovjekovo poremećeno stanje i vratio mu izvorni sklad.
Upravo to Isus čini ozdravljajući gluhog mucavca. Moglo bi se reći, Isus provodi pravu restauraciju nad njegovim sluhom i govorom.To što ga Isus uzima nasamo slika je onoga što on čini nad svakim od nas koji povjerujemo u njega.
On nam tada daje od svoga života i uklanja u nama one zapreke koje su nas priječile da čujemo spasonosnu Božju riječ i proslavimo Boga u svom životu.
Događaj o ozdravljenju gluhog mucavca Crkva rado uzima kod slavlja i podjele svetih sakramenata. Tako ćemo kod podjele krštenja čuti onaj snažni Isusov „Effata!“ – „Otvori se!“.
I tada se u čovjekovoj duši događa isto ono što se dogodilo kod gluhog mucavca: „Odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.“ (Mk 7, 35).
Crkva nastavlja tu praksu s istim značenjem želeći da zaista tako povjerujemo, posebno mi koji smo sve to već primili. I ovdje nas opet sustiže ono upozorenje svetog Jakova: „Braćo moja, vjeru Gospodina našega Isusa Krista slavnoga ne miješajte s pristranošću!“ (Jak 2, 1).
A pristranost će se uvijek miješati u vjeru onda kad je pomognuta zaboravom i neznanjem. Treba nam dakle obnoviti upravo ovo što je Isus učinio s gluhim mucavcem, uzeo ga je nasamo, utisnuo mu prste u uši i dotaknuo mu jezik…
Nasamo s Isusom oživljuje u nama snagu primljenih sakramenata. Tada se u nama događa ono izbijanje izvora, potoka i jezera usred sažgane pustinje našeg života bez Boga, što je najavio prorok.
Mi smo primili tu milost, a da bi ona zaživjela u nama u punoj snazi treba biti potpomognuta molitvom zajednice. Jer iz primjera današnjeg evanđelja vidimo kako su gluhog mucavca najprije donijeli Isusu i zamolili ga za njega. (Trebamo se dakle aktivno uključiti u svoju župsku zajednicu, koja će nas nositi Isusu onda kad smo mi blokirani nekim gluhoćama i mucavostima.)
Tada je moguć i onaj naš nasamo s Isusom, a to je za nas naš susret s njime kroz sakramente. U sakramentima nas Isus uzima nasamo od mnoštva, kako bi u nama uklonio zapreke grijeha, bolesti, nemoći i sl. i darovao nam potrebnu milost da ga možemo proslaviti u svom životu.
Mi smo nasamo s Isusom u svetim sakramentima: kad se ispovijedamo mi smo nasamo s Isusom, kad se pričešćujemo mi smo nasamo s Isusom, kad primamo bolesničko pomazanje mi smo nasamo s Isusom…
Bez takvog susreta, nasamo s Isusom, mi vrlo brzo padamo u stanje gluhog mucavca… Zato obnavljajmo što češće tu snagu sakramenata, potpomognuti zajednicom vjernika…
