“Evo pravoga mučenika koji je za Krista svoju krv prolio, nije se plašio prijetnje sudaca i tako je ušao u nebesko kraljevstvo.”
Draga braćo i sestre, stihovi ove ulazne pjesme iz mise za slavlje mučenika savršeno oslikavaju život današnjeg blaženika. Blaženi Alojzije Stepinac rodio se potkraj XIX stoljeća u selu nedaleko od zagorske župe Krašić kao peto dijete u obitelji. Odgojen je u katoličkom duhu od pobožnih roditelja, kasnije će sam reći kako je pobožnost prema Djevici Mariji primio s majčinim mlijekom. Majka Barbara od njegovog rođenja postila je tri puta tjedno kako bi joj sin postao svećenik. Poslije osnovne škole, Alojzije odlazi u malo sjemenište i odmah po završetku unovačen je za vojnika. Po povratku nije više želio nastaviti putem svećeništva jer je susreo svećenike koji nisu bili vjerni svome pozivu te se i sam bojao da tako ne iznevjeri Krista. No nakon nekoliko godina traženja ipak je samo u svećeništvu vidio smisao svojega života. Zaređen je za svećenika i svega nekoliko godina kasnije imenovan za nasljednika biskupa Bauera. Tako u 39. godini života postaje najmlađi nadbiskup na svijetu. Kao nadbiskup budio je vjeru u štovanje Euharistije i ljubav prema Djevici Mariji, zauzimao se za siromašne i obespravljene. Otvarao je Caritase i razne pučke kuhinje kako bi svi siromasi mogli imati obrok dostojan čovjeka. Zauzimao se za svakoga bez obzira na vjeru i naciju i oštro se suprotstavljao nacističkom režimu govoreći u svojoj propovijedi iz 1942. godine kako “svaki narod i svaka rasa ima pravo na život dostojan čovjeka te je stoga Katolička Crkva uvijek osuđivala nepravdu i nasilje koje se čini u ime klasnih, rasnih i nacističkih ideologija”.
Po svršetku žalosnog nacističkog perioda, narod je pao pod ideologiju komunističke čizme. Zbog svoje vjernosti Crkvi i Svetom ocu papi članovi komunističke partije organizirali su montirani proces protiv nadbiskupa Stepinca i uz pomoć lažnih svjedočanstava osudili ga na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Pet godina je proveo u zatvoru u Lepoglavi, a nakon toga premjestili su ga u kućni pritvor u rodnome Kršiću gdje je zatočen ostao do svoje smrti. Papa Pio XII imenovao je ovog krašićkog zatočenika kardinalom Katoličke Crkve zbog iznimne vjernosti Petrovoj Stolici i snažnog branjenja vjere. Umro je na glasu svetosti na današnji dan uz riječi: »Blagoslovljeno bilo ime Gospodnje! Budi volja Tvoja!«. Poslije smrti tijelo mu je trebalo biti balzamirano no kako se kasnije otkrilo umjesto sredstava za očuvanje tijela komunistički su liječnici u tijelo ulili nekoliko litara kiseline koja je tijelo potpuno uništila. Srce mu je izvađeno i spaljeno. Kasnijom obdukcijom u kostima pronađeni su ostatci otrova te je utvrđeno kako je kroz zatvorski period bio sustavno trovan. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1998. godine blaženikom i ubrojio u dostojanstvo mučenika. Njegov grob postao je stjecište mnoštva hodočasnika i izvor milosti.
Draga braćo i sestre, iz velike duhovne baštine koju nam je ovaj blaženik ostavio izdvojio bih dvije – ljubav prema Euharistiji i poniznost. Kardinal Stepinac bio je prava euharistijska duša. Vrlo je lijepa sljedeća njegova misao: “Ima li raja na zemlji, to ga svećenik i vjernik nalaze u žrtvi svete mise”. U euharistiji je vidio neizmjerni izvor milosti koji se ne može naći ni na jednom drugom mjestu. Svakodnevno je provodio vrijeme klečeći ispred Presvetog Oltarskog Sakramenta u dubokom razgovoru s Isusom. Kada mu je liječnik savjetovao kako bi mu dobro došlo da nabavi televiziju, blaženik je odgovorio: „To nije istina da bi mi toliko dobro došlo. Imam Isusa u tabernakulu! Što mi još onda više treba?”. Jedan je ministrant svjedočio kako je gledajući kardinalovo pobožno slavljenje svete mise dobio svećeničko zvanje i želio postati poput njega. U Euharistiji, ovaj je sveti kardinal, vidio izvor zajedništva. Stoga piše: “Blagovanje Tijela Isusova u svetoj Pričesti jest ono po čemu postajemo krvni srodnici, najprije sa samim Kristom, a zatim sami među sobom. Jer jedno Tijelo Boga-čovjeka sve nas hrani i ista Krv Boga-čovjeka struji našim žilama. To je euharistijska zajednica.” Po njemu Euharistija mora biti u središtu svake župne zajednice jer kako kaže:
“Središte naše pobožnosti kao i glavni predmet naše ljubavi mora biti Isus u Presvetom oltarskom sakramentu. Pobožnost prema Presvetoj Euharistiji je najmoćnije i najsigurnije sredstvo za obnovu svake župe. Nikada, naime, neće u župi procvasti pravi kršćanski život, niti će u ljudima proplamsati oganj ljubavi Božje, ako se srca ljudska ne griju na vatri ljubavi Presvetog Srca, što neprestano boravi u našim svetohraništima skriven pod prilikom kruha”.
Glede druge stvari o kojoj želim govoriti, a to je kardinalova poniznost, uvijek ostajem fasciniran. Možemo reći kako je ovomu blaženiku ponuđeno sve svjetsko, ali to bi prouzročilo gubitak duše. Isusa je đavao poveo na visoku goru i pokazao mu razna svjetska bogatstva obećavajući mu da će sve biti njegovo ako mu se ničice pokloni. Isti taj nečastivi skriven u liku okrutnog komunističkog bezboštva poveo je i blaženog kardinala na najvišu goru nekadašnje Jugoslavije i pokazao mu je sve od, kako kažu, Vardara do Triglava, obećavajući mu da će u cijeloj zemlji imati iznimnu čast ako mu se ničice pokloni, tj ukoliko donese odluku da će se Katolička Crkva u Jugoslaviji odvojiti od Svetog oca pape i priznati se neovisnom, samostalnom. Kardinal je dobro znao da će ukoliko to učini otići u raskol, da više uopće neće biti članom Katoličke Crkve ni on, ni njegovi vjernici. On to odlučno odbija. Odbio je svjetske časti i prigrlio mučeništvo koje je uslijedilo. Vidjevši da neće biti po njihovom, članovi partije montirali su mu lažne svjedoke i osudili ga. Na sve optužbe kardinal pred sudom odgovara kako mu je savjest čista i da se jedino boji Božjega suda te je stoga odlučio ostati vjeran Katoličkoj Crkvi, a za to svoje uvjerenje spreman je svakog trenutka umrijeti. A nama svima u svojoj je duhovnoj oporuci poručio:
“Ovo je, dakle, vrhovno pravilo: Gdje je Petar, tu je i Kristova Crkva! Dragi moji vjernici, pod svaku cijenu, pa i uz cijenu istoga života svoga, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga vrhovnoga pastira Petrova nasljednika! Vi znate, da su naši oci i pređi kroz tolika stoljeća prolili tolike potoke i rijeke krvi, da očuvaju sveto blago katoličke vjere i da ostanu vjerni Kristovoj Crkvi. Vi nećete biti dostojni imena otaca vaših, ako budete dopustili, da vas tko otrgne od pećine, na kojoj je Krist sazidao Crkvu svoju.”
Draga braćo i sestre, na jednom mjestu u evanđelju Isus govori kako se ne može sakriti grad koji laži na gori. Isto tako nemoguće je sakriti svetost ovog blaženika koja isijava iz njegovog krjeposnog života. I sam sam puno puta iskusio jačinu njegova zagovora, osobito tijekom vremena studija. U početku mi je išlo dosta teško, no onda sam počeo moliti zagovor ovoga blaženika, svako jutro prije predavanja pohodio sam njegov grob kako bi ga pozdravio – uzvratio mi je stostruko. Zaista je velik među nama svetac Gospodnji. On nas uči kako je prije svega važno sačuvati dušu, biti vjeran Kristu. Nudili nam što god, ne smijemo zanijekati Krista. Kad su ga osudili, znajući da je nevin, ovaj je mučenik hrabro izjavio:
“Na sve optužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas umrijeti.”
Draga braćo i sestre, dok nam je savjest čista ne trebamo se bojati neprijatelja jer je Krist uz nas. I zaključit ću s lijepim stihovima koji su ispjevani u čast ovom apostolu čiste savjesti:
“Pastiru dobri, Alojzije vjerni narod moli te shrvani smo životom, obdari nas utjehom. Pobjeda tvoja je divotna, sve nas snagom ispunja, podaj nam ustrajnosti, vodi putem svetosti. U slavi neba te gledamo, s tobom složno kličemo: Sve naše ufanje u tebi, Gospodine! Budi hvaljeno, budi slavljeno Božje ime po tebi.”
Amen.
Vlč. Daniel Katačić
