Povijest Crkve se ne ponavlja, ali se rimuje. Tijekom stoljeća vidjeli smo mnogo rasprava o tome tko bi se trebao pričestiti, kada i koliko često. Postoje, međutim, tri principa koja su Crkva i njezini pravovjerni teolozi uvijek učili…
Jednom sam čuo u dućanu: „Dragi, nije sve što želiš dobro za tebe“. U djetinjoj razini odrastanja to je bila jednostavna mudrost majke koja zna da ne bi smjela kupiti bilo kakav desert, slatkiš ili grickalice koje dijete traži.
Sveta Majka Crkva ima – ili je nekada imala – istu mudrost za svoju duhovnu djecu. Govorila je vjernicima: „Ljubljeni, možda se želite pričestiti, ali morate biti sigurni da ste se pripremili za to. Morate biti u ispravnom odnosu s našim Gospodinom“. Usporedite to s nedavnom izjavom kardinala Reinharda Marxa o primanju na pričest svakoga tko se predstavlja kršćaninom: „Kad je netko gladan i ima vjere, mora imati pristup euharistiji. To mora biti naša strast i neću odustati od ovoga.“ Čini se da je stav kardinala Marxa isti kao i većine članova UCSSB (Konferencije katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država) koji se ne bi usudili odbiti pričestiti nijednu javnu osobu, bez obzira na njihov stav o bilo kojoj točki Božjeg zakona.
Povijest Crkve se ne ponavlja, ali se rimuje. Tijekom stoljeća vidjeli smo mnogo rasprava o tome tko bi se trebao pričestiti, kada i koliko često. Postoje, međutim, tri principa koja su Crkva i njezini pravovjerni teolozi uvijek učili: prvo, budući da je Gospodin ustanovio Presveti Sakrament u našu korist, trebali bismo pribjegavati ovoj božanskoj hrani što je češće moguće; drugo, ne bismo trebali primiti Presveti Sakrament ako nemamo moralnu sigurnost da smo u stanju posvećene milosti; treće, ne bismo smjeli primati Presveti Sakrament tako često ili ležerno ako nam nedostaju ispravno raspoloženje vjere i pobožnost koje se traže za plodonosan prijem.
U trećem dijelu Summa Theologiae sveti Toma Akvinski postavlja pitanje (kvestiju): „Je li dopušteno svakodnevno primati Presveti sakrament?“ Nakon što je iznio pet argumenata protiv čestog primanja, Toma donosi veliki kontra-argument koristeći Augustina, koji kaže: „Ovo je kruh naš svagdanji; uzmite ga svakodnevno radi svoje dobrobiti.” Na svoj uravnotežen i razuman način Toma objašnjava kako bismo trebali razmišljati i razmotriti dvije stvari u vezi s upotrebom ovog sakramenta.
Prva se odnosi na sami sakrament čija snaga daje zdravlje ljudima; i posljedično tome isplativo je svakodnevno primati Presveti sakrament tako da svakodnevno dobivamo njegove plodove. Ambrozije je jednom izrekao: „Kada god se prolije Kristova krv, prolije se za oproštenje grijeha. Ja, koji često griješim, trebao bih je primati često jer trebam lijek.“
Druga stvar koju treba uzeti u obzir je primatelj koji mora pristupiti ovom sakramentu s velikim poštovanjem i pobožnošću. Slijedom toga, ako bilo tko otkrije da ima takvo određenje svaki dan, dobro će biti da svakodnevno prima Svetu pričest. Nakon što je Augustin rekao: „Primajte svakodnevno Presveti sakrament da biste se mogli svakodnevno okrijepiti“, dodaje: „Za to živite i zaslužite da ga svakodnevno primate“.
Budući da mnogim osobama nedostaje ove pobožnosti, zbog mnogih duhovnih i tjelesnih nedostataka od kojih pate, nije korisno da svi pristupaju Presvetom sakramentu svaki dan; ali to bi trebali činiti onoliko često koliko se nađu na pravi način određeni. Stoga je rečeno u De Eccles. Dogmat. 53: „Niti hvalim niti se protivim svakodnevnom primanju euharistije“.
Ono što cijenim kod ovog odgovora jest koliko dobro Toma izlaže razne aspekte koje bismo trebali razmotriti i izbjegavati lagano rješenje koje vodi isključivo na jednu ili drugu stranu. Jasno mu je da je pričešćivanje egzistencijalno važno za naš duhovni život, ali isto tako naša pripremljenost i spremnost. Zbog toga je vrsta liturgije koju pohađamo toliko važna, a upravo tradicionalne liturgije Istoka i Zapada temeljito nas pripremaju za pričest, trenutak susreta s našim Gospodinom i Bogom, ulazak u božansko koje ovi obredi vrlo ozbiljno shvaćaju u svojim tekstovima, ceremonijama i popratnim običajima. Te su se liturgije razvijale tijekom mnogih stoljeća kako bi nas pripremile za otajstva, osvijestile svetost i potaknule u nama ispravna raspoloženja poniznosti, skrušenosti i obožavanja.
Kao odgovor na treći prigovor članka, Toma iznosi misao:
Štovanje Presvetog sakramenta sastoji se u strahu povezanim s ljubavlju. Posljedično, strahopoštovanje pred Bogom naziva se sinovskim strahom, kao što je gore rečeno, jer želja za primanjem proizlazi iz ljubavi, dok poniznost i poštovanje izviru iz straha. Prema tome, ljubav i strah pripadaju štovanju ovog sakramenta, kod dnevnog primanja, a ponekad i u suzdržavanju od njega.
Stoga Augustin kaže (Ep. 54): „Ako netko kaže da euharistiju ne treba primati svakodnevno dok drugi drže suprotno, neka svatko čini kako misli prema svome određenju; jer Zakej i satnik ne proturječe jedan drugome. Prvi je primio Gospodina s radošću, dok je drugi rekao: ‘Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod moj krov’. Obojica su počastili našega Spasitelja, iako ne na isti način.“ Ali ljubav i nada, na što nas Sveto Pismo neprestano potiče, poželjniji su od straha. Petar je rekao (Lk 5,8): „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“, Isus je odgovorio: „Ne boj se.“
Duhovna učiteljica Francuske sedamnaestog stoljeća, sveta Mechthilda od Presvetog Sakramenta (1614. – 1698.), potiče svoje sestre i upraviteljice da češće primaju Svetu pričest i da se ne suzdržavaju u vrijeme kada ni časne sestre nisu smjele svakodnevno primati Svetu pričest. Upućuje sljedeće riječi sestrama:
„On želi doći k vama, a vi ga unatoč tome ne primate. Imate mnogo malih slabosti koje će se iskorijeniti samo korištenjem euharistijskog kruha. Zašto lišiti svoju dušu beskonačnog dobra? On želi biti sjedinjen s vama kako bi vas u potpunosti povezao sa sobom. Ne odbijajte ono što anđeli smatraju beskrajno blaženima i nedostojnima primiti….“
„Ne možete se nikada previše predati Isusu Kristu, niti se možete previše predati Njegovim namjerama da vas zaposjedne kroz ovaj slatki Sakrament. Morate utopiti svoje slabosti u Njegovoj božanskoj moći i u želji da budete potpuno ispunjeni Njime. Čini mi se da duša koja često komunicira s Bogom prima puno više snage, milosti i blagoslova od onih koje se suzdržavaju. Pođimo Bogu s poniznošću i pouzdanjem, koji je dobar beskrajnom dobrotom. Bog zna naše slabosti i našu nesposobnost, on će nadoknaditi sve svojom božanskom dovoljnošću.“
Sveti papa Pio X složio se sa svetom Mechthildom, svetim Tomom Akvinskim i svetim Augustinom u njihovom poticanju česte, pa čak i svakodnevne pričesti. Istina je da pričest nije nagrada za jake, ali to nije ni hrana za mrtve koji ne mogu primiti otajstva Gospodnja. To je hrana za žive (one koji su gladni mane) koji teže, držeći se Božjeg zakona, dolasku do Obećane zemlje.
Sveti papa Pio X. bio je neustrašivi reformator, osobito u silnim naporima da sistematizira kanonsko pravo. Isti mentalitet reforme pokazao se na skromnijoj i dirljivijoj razini u odluci Pape da značajno smanji dob kada djeca mogu primati Svetu euharistiju. Rekao je kada dijete može izvršiti čin vjere, razlikujući jednostavni kruh i euharistiju te priznajući potonje kao pravo Kristovo Tijelo, spremno je primiti Krista.
Tvrdi se da je papa Pio X bio djelomično potaknut na ovu odluku slušajući priču o Ellen Organ (1903–1908), poznatiju kao Mala Nellie od Svetoga Boga. Unatoč izuzetno mladoj dobi, svojim sakatim invaliditetima i svojim neprestanim patnjama, Nellie je pokazala zapanjujuću vjeru u stvarnu prisutnost euharistije. Pitala je sestre koje su se brinule za nju može li primiti svoju Prvu pričest. Kad su biskupu objašnjene njezine okolnosti, pristao je. Mala Nellie primila je našega Gospodina trideset i dva puta prije nego što je podlegla tuberkulozi 2. veljače 1908. u dobi od četiri i pol godine. Malena Nellie slučajno je zaštitnica koju sam odabrao 1. siječnja 2020. i posvetio svoju novu knjigu, Sveti kruh vječnog života: obnavljanje euharistijskog štovanja u doba bezbožnosti (Sophia Institut Press, 2020.).
U ovoj jednostavnoj papinskoj odluci koja je posljednjih stotinu godina pogodila bezbroj djece, Giuseppe Melchiorre Sarto, papa skromnog podrijetla, otkrio je ono što mu je najviše bilo na pameti: ljubav koju Bog dijeli s nama u Kruhu života kako bismo mogli imati život, i to u izobilju. Ta nadmoćna stvarnost božanske ljubavi i odgovor koji od nas zaslužuje, razlog je zbog kojeg je papa Pio X. morao biti nepopustljiv prema modernistima (enciklika Pascendi Dominici Gregis), francuskim liberalnim agnosticima (enciklika Vehementer Nos) i profanaciji Božje kuće (moto poprio Tra le Sollecitudini). Te su se snage postavljale protiv zajednice Boga i čovjeka, bilo subjektiviziranjem religije, negiranjem Božjih prava nad stvorenjem ili pretvaranjem Božje kuće u jazbinu lopova kojom bi nadnaravni život opljačkali od duša.
U ovom sam članku iznio argumente za često pristupanje pričesti za one koji su već u zajednici s Crkvom i koji pristupaju s vjerom i strahom od Boga. Tragično je da se u posljednjih pet i više desetljeća osjećaj Božje svetosti, s moralnim i duhovnim zahtjevima koje nam s pravom postavlja, sve više gubi. Ivan Pavao II i Benedikt XVI. žalili su se na pojavu „rutinske“ pričesti, gdje red za redom raste, jer „svi to čine“. Podsjetili su pastire da vjernici moraju ići na ispovijed kako bi se rasteretili smrtnih grijeha prije nego što pristupe nebeskoj gozbi. (To pretpostavlja da se odvije kateheza i propovijed o smrtnom grijehu. Pretpostavka u koju se ne bi bilo razborito kladiti u današnje vrijeme sa puno novaca.) Pape su naglasile da poznati javni grešnici, poput katoličkih političara koji se otvoreno ne slažu s crkvenim učenjem ne smiju pristupiti pričesti jer su već raskinuli svoje zajedništvo s vjerom.
Vidjeli smo nepoštivanje liturgije na svim razinama: mnogi problemi s davanjem pričesti na ruku, pretjerana i nedopuštena upotreba izvanrednih djelitelja pričesti (s time opća zbrka o ulogama zaređenih svećenika i laika), neformalnost i banalnost u načinu slavljenja mise, itd. Ta zla nisu samo za žaljenje jer ona su katastrofalna po svojim učincima na duše i svojim dugoročnim učincima na Mistično tijelo Kristovo.
Dok promatramo vinograd Crkve koja je iscrpljena crnom truleži modernizma… Nije li to dovoljan dokaz da se moramo ponovno obratiti velikim Ocima i učiteljima Crkve, velikim reformnim papama iz prošlosti i mnogim ‘malim’ svecima koji su dali sve od sebe Kristu, našem Bogu bez prebrojavanja troškova i skraćivanja puta?
