Sveto Pismo nam govori: Blagoslovljen Jahve, hridina moja: ruke mi uči boju a prste ratu. (Ps 144, 1). Priprema naroda za rat – moralni i duhovni rat, a ne oružani sukob – treba sadržavati jasnu poruku o zabludama našeg vremena, te jasnu i s punom ljubavlju primjenu istine nad tim zabludama i pobjedu svjetla nad tamom.
No, malo je vidljiva takva obuka u katoličkim krugovima, gdje danas, u prosječnoj župi, postoji neka vrsta sramežljive i mirne atmosfere – te strah od spominjanja “kontroverznih” pitanja da se ne bi, ne daj Bože, netko uvrijedio ili pomislio da u župi nisu svi dobrodošli.
Crkvena arhitekture i interijeri su u međuvremenu postali minimalistički i bez jasnog opisa katoličanstva. Glazba i jezik u liturgiji su postali narodni. Marijanske procesije, Euharistijske procesije, mnoge stvari koje su kroz povijest oblikovale katoličanstvo su nestale. Čak i naša raspela su ponegdje nestala, zamijenjena su lebdećim prikazima “uskrslog Krista”.
Naglasak je na zajedništvu, govori se o stvarima zbog kojih se ljudi osjećaju ugodno. Ako se i potakne neka izazovna tema onda se najčešće radi o “sigurnim” pitanjima kao što su zagađivanje okoliša, sklonost osuđivanju ili zamka netolerancije – i tako dalje.
Mi koji bi trebali biti svjetlo svijeta, a Krist svijetlo u nama, radije skrivamo naše svjetlo pod posudom i pritajili smo se pred neprijateljem. Raspad naše obitelji i kulture svjedoči o pobjedi zabluda i potiskivanju istine.
Više nego ikada trebamo se pokrenuti- prema tome da budemo različiti od suvremene kulture koju smo odbili kritizirati i reformirati. Više nego ikada potrebno je da naša vjera odsjeva vedrinom i jasnoćom u našim crkvama i zajednicama.
A ako svijet, sada već toliko naviknut na veliku tamu proziva naše svjetlo, neka tako i bude. Ako naše svjetlo ne sjaji, onda svjetla i nema. Naša katolička vjera je jedina i posljednja nada za ovaj svijet. To je oduvijek bilo tako.
Jednostavno rečeno, vrijeme je da kler pripremi sebe i Božji narod na žrtvu.
Tražiti kompromis s ovom kulturom je sada nezamislivo. Mi smo u ratu za naše vlastite duše i duše ljudi koje volimo. Mi smo u ratu za dušu ove kulture i nacije. I kao svaki vojnik, moramo se dobro uvježbati za ovu borbu. Moramo proučavati našu vjeru i biti predaniji nego ikad. Također moramo poznavati našeg neprijatelja i njegove taktike, te biti spremni na žrtvu – pa čak i po cijenu našeg života.
Propovijedi i drugi načini poučavanja vjere trebaju biti jasan poziv na osobno obraćenje i borbu za duše, te moramo prestati olako shvaćati grešno nepoštivanje Božjeg zakona u našim obiteljima i zajednicama.
Naši biskupi se posebno moraju okrenuti drugom načinu djelovanja. Trenutno se čini da su više zainteresirani da sačuvaju još ono malo što je preostalo, nego da pozivaju vjernike u boj. Svećenici također nerado pozivaju vjernike na nešto izazovno ili neugodno. Kao primjer, vrijedi se podsjetiti prizora kada je Petar pokušao zadržati Isusa od križa. Petar je rekao: “Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!” I Gospodin ga je ozbiljno ukorio rekavši da razmišlja kao čovjek, a ne kao Bog, te da je u službi Sotone.
Sveto Pismo kaže, ako trublja daje nejasan glas, tko će se spremiti na boj? (1 Kor 14, 8). Ne mogu ni svećenici sami voditi bitku. Roditelji i ostale vođe u zajednici također se moraju uključiti. Da, roditelji trebaju pripremiti svoju djecu za nešto veće od karijere. Trebaju ih pripremati i za teške dane koji slijede – dane koji bi mogli uključivati i ozbiljne progone, pa čak i mučeništvo ako se odluče nedvosmisleno slijediti Krista.
Jesam li u krivu? Nadam se da jesam. Ali, više ne možemo, kao Crkva, sjediti lijeno i nadati da će sve biti u redu.
Od svetog Petra do Konstantina bilo je 33 pape. Njih trideset umrlo je mučeničkom smrću, a dva su umrla u progonstvu. Bezbrojni svećenici i laici također su ubijeni. Teško je zamisliti Crkvu na dekadentnom Zapadu kako je spremna tako se žrtvovati za Krista. Zasigurno naša braća u mnogim manje bogatim dijelovima svijeta umiru u velikom broju. Ali pitam se, nakon svih ovih godina “ugodnog katolicizma”, koji bi prosječan župljanin ili svećenik na Zapadu bio voljan ili bio u stanju izdržati takav progon?
Vrijeme je da se pripremamo za progone koje će postajati sve žešći u godinama koje su pred nama. Pokreti tame koji marširaju pod zastavama tolerancije – jednom kada steknu moć – prvo će tražiti da se kriminalizira svatko tko se odupire njihovoj viziji budućeg društva. Nema tolerancije za nas. Vjerska sloboda izumire, a obvezna poslušnost novim vladajućim strukturama je već stigla.
Msgr. Charles Pope
Cijeli članak možete pročitati ovdje
