Kroz dvije tisuće godina velikim djelom je kršćanska zajednica, odnosno institucionalna Crkva, bila organizirana na teritorijalnoj osnovi, počevši već u novozavjetno doba kada su Pavlova pisma i Ivanovo Otkrivenje upućene Crkvama u pojedinim gradovima Rimskog carstva, kao što su Korint, Efez, i Rim. Do šesnaestog stoljeća, kada su se kršćani prepucavali oko, između ostalog, ekleziologije, nitko nije dovodio u pitanje model tradicionalne župne crkve. Župna crkva služi lokalnoj zajednici, a članstvo je raznoliko kao i ljudi te zajednice. Mladi i stari, bogati i siromašni, muškarci i žene slave Boga zajedno. Prema ovom modelu, ljudi koji rade zajedno, međusobno kupuju i prodaju jedni drugima tijekom tjedna, okupljaju se nedjeljom u svojoj najbližoj crkvi kako bi slavili Boga koji ih je otkupio u Isusu Kristu.
No, otprilike prije jednog stoljeća, sve se to promijenilo. Vjernici su sada prigrlili novu ekleziologiju koja se temelji na modelu potrošača. Adam Graber nam govori da je veliki pomak izazvan izumom automobila. Sada gotovo svaka obitelj ima barem jedan automobil, a ta stvarnost je promijenila ne samo naše gradove, nego i naše crkve. Evo što kaže Graber:
Zahvaljujući automobilu udaljenost je postala manji faktor u našem životima. I zbog toga, vjernici mogu birati na tržištu različitih crkvi. No, kako bi se odlučili, oni moraju suziti opcije, a kada se to dogodi, prvo uzmu u obzir svoje osobne preferencije. Oni će probati s različitim crkvama i vidjeti što im najviše “paše.”
Župnici, u reakciji, danas su prisiljeni uzeti u obzir ove nove dinamike afiniteta. Budući da ‘crkveni kupci’ istražuju sve mogućnosti, župnici često reagiraju ciljajući na “osjećajne potrebe” vjernika. Za župnike, privlačenje i zadržavanje vjernika često znači propovijedati o temama koje ljudi sami traže.
Najvažnija posljedica tog trenda je da je crkvena zajednica- za razliku od Crkve kao corpus Christi, koja je sveobuhvatna- svedena na puko dobrovoljno udruživanje istomišljenika koji se mogu pridružiti ili odvojiti, dolaziti ili odlaziti po vlastitom nahođenju. Tako Crkva, kao i svaka druga roba na tržištu, postoji samo da bi služila potrebama pojedinih njenih članova.
Teritorijalnoj župi neće biti lako izdržati ovu novu ekleziologiju. Sa skoro univerzalnim vlasništvom automobila, kršćani gotovo svih tradicija postaju potrošači u potrazi za njima odgovarajućim duhovnim dobrima. Danas je de rigueur tvrditi da je netko “duhovan ali ne i religiozan“, jer religija podrazumijeva obvezu prema autoritetu veće zajednice, dok duhovnost ostavlja pojedincu kontrolu i ne mora značiti transformiranje života ili preusmjeravanje naklonosti. Svatko postaje tražitelj i crkve su primorane privući potencijalne članove koristeći se bilo kojim potrebnim sredstvom. Zašto? Zato što se na kraju krajeva nitko ne mora ni pojaviti na misi. Vjernici mogu lako proći autom do neke druge crkve koja bolje odgovara njihovim subjektivnim potrebama. Ili jednostavno mogu ostati doma. Tko će saznati? Neto učinak je da institucionalna Crkva više nema većeg autoriteta od onoga kojeg su joj njeni članovi spremni odobriti.
Sad, naravno da za to nisu baš krivi automobili kao takvi nego neispravna ekleziologija. Ipak, automobili su pogoršali individualističke tendencije prisutne u našoj kulturi, dajući snagu pojedincu da tretira čak i tako važnu zajednicu kao što je crkva kao puki produžetak svog osobnog ukusa.
Ne možemo se, naravno, vratiti na vrijeme prije. No što može učiniti župnik kako bi došao do vlastitih susjeda, a da im ne podilazi i ne zlostavlja liturgiju? (…)Odumiranje konzumerističkog modela neće se dogoditi u skorije vrijeme, no u međuvremenu, trebalo bi učiniti sve što se može kako bi se unaprijedila i podržala ekleziologija manje ovisna o potrošačkom modelu i više o Božjoj milosti u Kristu.
