Koliko je važno za svećenike izbjegavati grijeh sablazni, bilo da se radi o grešnim djelima, licemjerju ili širenju krivog nauka?
U poglavlju pod naslovom “Grijeh sablazni” u svojoj knjizi Dostojanstvo i dužnosti svećenika, sveti Alfonz Liguori pokušava upozoriti svećenike na ovu ozbiljnu opasnost, kako u smislu vlastitog vječnog spasenja tako i spasenja drugih.
Njegovo je učenje posebno relevantno za naše vrijeme. Unatoč dobrom primjeru većine svećenika, određeni klerici i biskupi nastavljaju se pojavljivati na naslovnicama naših medija zbog svog skandaloznog ponašanja, bilo da se radi o seksualnom zlostavljanju, heretičkom učenju ili financijskim malverzacijama.
Posljedice ovih postupaka su velike, piše sv. Alfonz. Ako je, u sekularnom društvu, grijeh sablazni toliko odvratan, primjećuje on, “koliko veća mora biti njegova zloba u svećeniku, kojega je Bog postavio na zemlju da spašava duše i da ih vodi u nebo!”
Svećenik je, dodaje, pozvan biti sol zemlje i svjetlo svijeta – sol koja “čuva zdravlje i sprječava truljenje”, i svjetlo koje pokazuje “sjaj njegove svetosti” i tako prosvjetljuje druge “da oponašaj njegove kreposti.”
„Ali ako se to svjetlo promijeni u tamu, što će se dogoditi sa svijetom? Zar neće propasti?” pita svetac citirajući sv. Grgura Velikog.
Citirajući francuskog teologa i pjesnika iz 12. stoljeća, oca Petera de Bloisa, isto kao što otac može navesti svoje dijete na grijeh time što je loš uzor, tako i svećenik “dvostruko griješi kada svjetovnjacima daje loš primjer”.
„Svećenici su glava iz koje krepost teče na vjernike, odnosno na svjetovnjake“, sv. Alfonz nastavlja, citirajući sv. Ambrozija, ali ako je “glava bolesna, kaže prorok Izaija (1,5-6), od pete do glave, nigdje zdrava mjesta.”
Sablažnjivi svećenik je “uzrok smrti svoje duhovne djece”, piše sv. Alfonz “Zbog nemara svećenika pojavila su se krivovjerja”, nastavlja on, ponovno citirajući oca de Bloisa, a “zbog grijeha svećenika, sveta je Crkva Božja prekrivena porugom i ugažena u prašinu.”
“Oh! Kako je teška kazna koja je predviđena za sablažnjivog svećenika!” sv. Alfonz uzvikuje. „Ako se protiv svakoga svjetovnjaka koji čini sablazan prijeti osvetom – ‘jao onom čovjeku preko koga sablazan dolazi (Mt 18,7)’ – koliko će strašnija kazna pasti na sablažnjivog svećenika kojega je Bog izabrao od svih ljudi za svoju službu!” Njegov loš primjer, dodaje, “otima Isusu Kristu duše otkupljene njegovom krvlju”.
Po Gospodinovim riječima sv. Brigiti, rekao je: “Na njih će stići veće prokletstvo, jer svojim ponašanjem osuđuju ne samo sebe, nego i druge.” I citirajući sv. Ivana Zlatoustog: „Ako svećenici griješe, sav će narod biti doveden do grijeha. Stoga svatko mora položiti račun za svoje grijehe, ali svećenici su odgovorni i za grijehe drugih.”
Svećeniku je „povjerena briga oko obrađivanja vinograda Gospodnjeg; ali on [Gospodin] izbacuje iz vinograda sablažnjivog svećenika i na njegovo mjesto postavlja druge koji će donositi dobre plodove,” sv. Alfonz kaže. “On će te zle ljude dovesti do zla kraja, a svoj će vinograd predati drugim vinogradarima koji će mu dati plod u pravo vrijeme.”
“A što će biti sa svećenikom koji čini sablazan na Sudnji dan?” Sv. Alfonz nastavlja i kaže da će ih Gospodin susresti kao medvjedica čiji su mladi ukradeni ili ubijeni.
“Ja ću se,” kaže Gospodin po proroku Hošei, “kao medvjedica kojoj ugrabiše mlade, na njih baciti, rastrgat im grudi do srca; k’o lav ću proždrijeti meso njihovo, zvijeri će ih poljske rastrgati” (Hošea 13:8). Kada medvjedica dođe u svoj brlog, i ne nađe svoju mladunčad, ona ide po šumi u potrazi za osobom koja ih je uzela. Kada otkrije osobu, oh! s kakvim bijesom nasrne na nju! Tako će i Gospodin nasrnuti na začinjalca sablazni, koji Ga je lišio Njegove djece.
Na kraju svetac poziva svećenike da također izbjegavaju postupke koji bi mogli biti zakoniti, ali bi drugima mogli biti sablazan, kao i druge uzroke sablazni kao što je “izražavanje određenih svjetovnih maksima”. To, kaže on, uključuje takve izjave kao što su “moramo uživati u sadašnjem životu”, “sretan je čovjek koji obiluje bogatstvom” i “Bog je pun milosrđa i smilovat će nam se, čak i grešnicima koji ustraju u grijehu.”
“Kako bi skandalozno bilo hvaliti ljude za grešno ponašanje!” on kaže „Gore je“, dodaje citirajući sv. Ivana Zlatoustog, ‘hvaliti one koji čine zlo nego da sami činimo zlo.'”
“Tko je do sada imao nesreću zadavati sablazni ili biti povod za sablazan, dužan je pod bolom teškog grijeha popraviti ga vanjskim dobrim primjerom”, sv. Alfonz zaključuje.
