Naši mediji povremeno podižu prašinu oko opadanja braka u suvremenom društvu. Mnogi čimbenici utječu na taj fenomen, ali možda postoji nešto što ne uzimamo dovoljno u obzir jer, poput zraka koji udišemo, utječe na nas, ali ga ne primjećujemo. To je način na koji gledamo na „normalnu“ ljudsku osobu. Je li „normalna“ osoba prirodno smještena u zajednicu osoba poput braka, ili je ona čvrsti individualist za kojeg je brak možda samo „dodatak“, ali ne i „ispunjenje“?
Postanak 2:18 uči: „Nije dobro da čovjek (ha’adam, הָֽאָדָ֖ם) bude sam.“ Dvije su stvari posebno važne u ovom odlomku. Prvo, govornik: Bog. Nije „čovjek“ taj koji prepoznaje svoju samoću, a kamoli njezine nedostatke. Bog je taj koji autoritativno proglašava da samoća „nije dobra“ (jedan od rijetkih slučajeva u Postanku gdje nešto nije „dobro“).
Drugo, tko je taj „čovjek“? Uobičajeno čitanje je da se radi o muškarcu bez žene. Štoviše, čak smo i hebrejsku kolektivnu imenicu za „čovjek“ – adam – pretvorili u njegovo vlastito ime, Adam.
Teologija tijela pape svetog Ivana Pavla II. dodatno je produbila ovo pitanje. U tom stanju prvotne samoće, je li „čovjek“ muškarac – ili ljudsko biće? Može li „čovjek“ znati što znači biti „čovjek“ prije komplementarnog kontrasta sa „ženom“? „Čovjek“ zna stvari negativno, tj. da u Stvaranju koje mu Bog predstavlja ne postoji „odgovarajući pomoćnik.“ Bog kaže da to „nije dobro.“ Ali prepoznaje li Adam to kao „nije dobro“ ili samo kao „nije tu“? Je li njegovo prepoznavanje svjesno? Instinktivno? Ni jedno? Oboje?
Bog rješava čovjekovu situaciju „nije dobro“ stvaranjem žene, što – kako je Ivan Pavao II. istaknuo – jasno potvrđuje iskustvo „muškog“ i „ženskog“, ponovno naglašavajući da spolna diferencijacija nije nešto slučajno ili bezvrijedno u ljudskoj antropologiji. Moje pitanje je: Imaju li moderni ljudi isto to iskustvo „muškog“ i „ženskog“?
Osjećaju li muškarci u svojim dvadesetima i tridesetima koji žive kod roditelja da „nije dobro“? Smatraju li žene u svojim dvadesetima i tridesetima, često bolje obrazovane i brže zaposlene od svojih muških vršnjaka, da je biti s nekim vrsta sine qua non „dobrog“?
Postojalo je vrijeme kada su roditelji poticali svoju djecu, suptilno ili manje suptilno, prema braku. Mlade žene su posebno pitale: „Kada ćeš se udati?“ „Što čekaš?“ „Hoćemo li ikada imati unuke?“
No ta pitanja nisu bila jedinstvena za žene: i mladići su ih dobivali, uz društveno-kulturna očekivanja poput: „Kada ćeš naći posao da možeš živjeti samostalno?“ – što zapravo nije značilo biti sam koliko biti sa supružnikom u odrasloj vezi.
Ti roditeljski poticaji prema braku i dalje postoje, iako su često tiši ili jednostavno predstavljeni u terminima „izbora.“ Autor ovih redaka dovoljno je star da se sjeća vremena kada je „stanje života“ za katolika značilo ili brak ili formalni vjerski poziv. Tek negdje tijekom 1970-ih ljudi su počeli govoriti o „braku, vjerskom životu ili samačkom životu.“
No možda bismo trebali istražiti tu promjenu. Uvijek mi se činila nekako neskladnom s izjavom „nije dobro da čovjek bude sam.“ Brak, koji je za većinu ljudi bio prirodno stanje, rješavao je taj nedostatak. Ali isto tako i redovnički život, barem ako se pravilno razumije kao duhovno očinstvo ili majčinstvo. Možda je naša kriza poziva postala dublja kada smo počeli razmišljati o celibatu kao o „samačkom životu,“ dok smo umanjivali njegovo značenje duhovnog roditeljstva.
Zagovornici „samačkog života“ željeli su redefiniciju, inzistirajući na tome da ga se predstavi kao pozitivan, afirmativan i samostalni identitet, ravnopravan braku ili redovničkom životu. Isticali su primjere samačkih osoba koje su se velikodušno „posvetile“ svom poslu, primjerice, nesebičnih liječnika ili medicinskih sestara.
Ali čovjek ne živi samo od posla.
Zapadna kultura, ukorijenjena u lažnim prosvjetiteljskim antropologijama društvenih ugovora koje ljudsku zajednicu smatraju u najboljem slučaju opcionalnom, a u najgorem slučaju otuđujućom, samo dodatno jača ovaj radikalni individualizam. To se ne nalazi samo u visokim razinama filozofije. Kultura veliča individualizam i veze koje povezuju smatra neprijateljima ljudskog razvoja i slobode.
Možda je jedan od razloga naše današnje bračne krize kumulativni učinak tih kulturnih „plinova“ koji potkopavaju uvid iz Postanka da „nije dobro da čovjek bude sam.“ I, usred zbrke oko rodne ideologije, je li suvremeni čovjek izgubio iz vida ono što je Ivan Pavao nazvao „iskustvom muškog i ženskog,“ koje je prvi put nastalo kad je Adam susreo Evu… i kad je svaki sljedeći muškarac susreo svoju buduću suprugu?
Je li prvo društveno pitanje u našem ispitivanju savjesti: „Vjerujem li doista da je Bog bio u pravu kada nam je rekao: ‘nije dobro da čovjek bude sam?’“
