“Svatko od nas mora doći do konca svog života. Svatko od nas mora ući u vječnost. Svatko od nas mora doći u ono tiho, strašno vrijeme, kada ćemo izaći pred Gospodara vinograda i odgovarati za djela učinjena u tijelu, bila ona dobra ili loša.
To ćete, draga moja braćo, morati proći. Bit će to strašni trenutak iščekivanja kada će vaša sudbina za vječnost biti na vagi i kada ćete biti poslani naprijed- prateći bilo svetce bilo đavle, bez mogućnosti promjene. Ne može biti promjene; ne može doći do preokreta. Kako taj sud odluči, tako će biti u vijeke vjekova.
Takav je poseban sud… kada se nađemo sami, jedan na jedan, u Njegovoj prisutnosti i kada su pred nama iznesene sve misli, riječi i djela našeg prošlog života. Tko će moći podnijeti pogled na sebe? A ipak ćemo biti prisiljeni neprestano se suočavati sami sa sobom i sagledavati sami sebe.
U ovom životu izbjegavamo spoznati svoje pravo ja. Ne volimo znati koliko smo grešni. Volimo one koji nam proriču lijepe stvari i ljuti smo na one koji nam govore o našim greškama. Ali toga dana će jasno izaći na vidjelo ne samo jedna mana nego sve skrivene, kao i evidentne mane našeg karaktera. Vidjet ćemo ono čega smo se bojali vidjeti i mnogo više. A onda, kada dobijemo potpuni pogled na sebe, tko neće poželjeti da je na vrijeme upoznao više sebe, nego ostaviti da mu se sve otkrije tek na dan od kojeg ne može pobjeći! Možemo vjerovati u ono što izaberemo. Odgovorni smo za ono u što odlučimo vjerovati.”
— Sveti John Henry Newman
