Ovaj radikalni poziv zvuči nam zastrašujuće ako gledamo život kao nešto isključivo zemaljsko. Kao nešto što prestaje smrću. Koliko se zapravo trudimo steći vječni život? Čini mi se da se čovjek prepustio nekoj ravnodušnosti te ako uopće vjeruje u vječni život nekako podrazumijeva kako će isti i dobiti bez truda.
Draga braćo i sestre, svećenik Aleksa Kokić ovako je pisao o našim krajevima: “Beskrajna ravan nije nikad tako lijepa kao u dane ljetne, kad pšenica zori, sunce crvene zrake kad upre u more žitno cijela ravnica sjajnom brončanom vatrom gori”. Mi koji živimo na ovim područjima koja su početkom ljeta prekrivena zlatnom bojom pšenice jako dobro znamo koliko je truda i muke potrebno da bi taj klas, čijoj se zlatnoj boji divimo, donio rod. U kasnu jesen potrebno je pripremiti zemlju, posijati zrno, čekati da prođe zimsko vrijeme mirovanja, potom se polja zazelene, zrno se razvija, raste u visinu, sazrijeva i konačno dobiva zlatnu boju i u klasu koji se sad već ponosito uzdiže k nebu drži mnoštvo zrna koja će jednog dana biti na našemu stolu u obliku kruha.
Danas Isus u evanđelju sebe predstavlja kao pšenično zrno koje mora umrijeti da bi donijelo rod: “Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.” U Isusovu životu zaista se ogleda sudbina pšeničnog zrna opisana maločas. On svojim navještajem Kraljevstva Božjega pripravlja tlo i sije sjeme koje polako sazrijeva u srcima njegovih učenika, no još uvijek nije skroz zrelo. Da bi skroz sazrelo zrno mora doslovno umrijeti. U smrti pšeničnog zrna naviještena je Kristova muka i smrt. Isus je to zrno koje je treba umrijeti i umnožiti se – “umire zbog židovske nevjere da se umnoži po vjeri pogana” reći će sv. Augustin.
Na još jednu stvar upućuje smrt pšeničnog zrna. Rekao sam da kruh koji dolazi na naš stol jest plod smrti zemaljskog pšeničnog zrna. Plod smrti Božjeg zrna, to jest Isusove smrti, jest euharistijski kruh koji se lomi na našim oltarima i nama daje za hranu. Isus zapravo koristeći sliku pšeničnog zrna naviješta i euharistijsko otajstvo u kojemu je sadržan cijeli njegov život. Zaista, sveta Misa jest slavlje Isusovog otkupiteljskog djela – njegove smrti čiji je plod uskrsnuće. Isus uzdignut na Križ sve je privukao k sebi kad mu je vojnik probo bok iz kojeg su potekli krv i voda što je slika sakramenata Crkve – osobito krštenja i svete euharistije. “Isus je zrno koje umire. Iz umrloga pšeničnog zrna započinje umnažanje kruha koje traje sve do konca svijeta: on je kruh života, sposoban u preobilnoj mjeri ” (Benedikt XVI).
Dragi vjernici, nakon što je navijestio ovo otajstvo svoje Muke koje i mi danas, i svaki put, proživljavamo u svetoj Misi, Gospodin Isus postavio je i pravilo koje trebaju slijediti oni koji žele uživati plod njegove Muke, plod euharistije. “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.” To ne znači da je sav svijet oko nas loš. To znači ljubiti Boga iznad svega, a bližnje kao same sebe. To znači živjeti u svijetu ali ne biti od svijeta. Sveti Augustin lijepo je to pojasnio – kad te prisile ili grijeh ili Bog izaberi Boga. “Bolje ti je umrijeti ljubeći Boga nego živjeti vrijeđajući ga.” Ovaj radikalni poziv zvuči nam zastrašujuće ako gledamo život kao nešto isključivo zemaljsko. Kao nešto što prestaje smrću. Koliko se zapravo trudimo steći vječni život? Čini mi se da se čovjek prepustio nekoj ravnodušnosti te ako uopće vjeruje u vječni život nekako podrazumijeva kako će isti i dobiti bez truda. Takvima će Gospodin odgovoriti na dan Suda: “Ne poznam vas”. I sam je Isus proživio zemaljski život, kako kaže drugo čitanje: “sa silnim vapajem i suzama prikazujući molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bī uslišan zbog svoje predanosti”! Ako služimo Gospodinu nagrada će biti zaista velika – prebivanje s njim u vječnosti – “Gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj”. Ukoliko se daje tako velika nagrada to znači da taj trud oko služenja Kristu zaista iziskuje tjelesni i duhovni napor. Krista služiti znači nasljedovati njegova djela, činiti ono što je činio on. “Kristu služe oni koje ne traže svoje nego ono što je Njegovo” (sv. Augustin). A to znači ostvarivati one svetopisamske riječi: nek ne znam ljevica što čini desnica, tko nahrani gladnoga mene hrani, kad prinosiš dar ne uznosi se, budi pomiren s bratom. Na takav način smijemo ljubiti one koji su u svijetu, ali nikad se ne navezati na ljude, a zaboraviti na Boga. Sve što činiš bližnjemu čini iz ljubavi prema Bogu. Tada ćeš za nagradu dobiti boravak s njim u Nebeskom kraljevstvu – tada ćeš biti tamo gdje je on. Naspram tako velike nagrade što nam je teško izdržati malo muke na ovome svijetu? No, ni ovdje nas Isus nije ostavio same. On, zrno umrlo za spas svijeta, htio je da to pšenično zrno bude prilika pod kojom će nam se davati njegovo Tijelo u svetoj pričesti koja nas hrani i daje duhovnu hranu. Sveta Misa i Pričest vjernom Kristovom služitelju daju novo srce i novi duh. Tako nahranjena duša zaista iz srca izbacuje kneza ovoga svijeta. On ju i dalje može napastovati, ali srce joj je slobodno te ga ne ovaj više ne može zaposjesti – i dobro utvrđeni grad neprijatelj napada, ali ga ne može osvojiti i unutra zakraljevati. Kad prionemo uza vjeru i po njoj živimo izbacujemo iz srca kraljevstvo nečastivog. Kad dostojno primamo svetu pričest, u stanju milosti i pravilno se ophodimo prema ovom otajstvu s posebnom ljubavlju i štovanjem pobjeđujemo svaku napast koja nas želi odijeliti od Krista i već na zemlji kušamo djelić onoga što znači biti tamo gdje je On.
Draga braćo i sestre, “Duša mi je sada potresena” – kaže Isus u evanđelju. Današnja peta korizmena nedjelja naziva se i gluhom ili crnom nedjeljom. Na današnju nedjelju, drveni je običaj Crkve da se zakrivaju križevi i slike u crkvi. To je povezano s onom evanđeoskom zgodom kad su Židovi vrebali na Isusa, a on se skrio od njih. Poslije radosti koja je prošle nedjelje obuzimala Crkvu zbog skore proslave Vazma, danas Crkva oblači žalbeno ruho, zastire svoj sjaj. Ovo žalbeno ruho Crkve, također je upozorenje i poticaj svima nama da u ovim danima što više vremena provedemo uz Isusa koji k svojima dođoše a njegovi ga ne primiše. Uz Isusa koji je izrugan, izbičevan, trnjem okrunjen i na raspeće vođen tko janje na klanje. Molimo Križni put, čitajmo evanđeoske odlomke o Isusovoj Muci, izlijevamo svojom molitvom pomast na Isusove Rane i tako tješimo Njegovo probodeno Srce.
Na koncu obratimo se Gospodinu molbom Benedikta XVI koja savršeno sažima današnji evanđeoski odlomak: “Gospodine Isuse ti si polaganjem u grob svojom učinio smrt pšeničnog zrna. Ti nam daruješ sama sebe smrću zrna kako bismo smogli hrabrosti naći život trošeći ga. Pomozi da sve više ljubimo i štujemo tvoje euharistijsko otajstvo – da zaista živimo od tebe – Kruha života.” Bio nam u tome na pomoći zagovor Gospe žalosne i svetoga Josipa. Amen
Vlč. Daniel Katačić
