Draga braćo i sestre, današnju temu liturgijskih čitanja mogli bismo nasloviti kao “Borba života i smrti”. Prvo čitanje otkriva nam podrijetlo smrti u svijetu. “Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. (…) A đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju” – kaže knjiga Mudrosti.
Zaista, Bog je kod stvaranja stvorio čovjeka kako bi bio u zajedništvu s njim ali zbog krivog korištenja darovane mu slobode, čovjek je nasjeo na sotoninu zamku, prekršio obećanje koje je dao Bogu, okrenuo mu leđa i učnio prvi grijeh. Smrt se tako pojavljuje kao kazna za grijeh, kao posljedica grijeha. U punini vremena Krist je na sebe, prihvaćajući naše čovještvo, preuzeo i smrtnost te je umrijevši u čovjekovu tijelu, Božjom moći koju je posjedovao, bi uskrišen iz mrtvih. “Isus Krist je prihvatio smrt da bi pobijedio grijeh” (sv. Ivan Pavap II). Upravo zato u evanđelju Isus o Jairovoj kćeri ne govori kao o osobi koja je umrla, nego za nju kaže da spava. Zaista, nakon Kristovog Uskrsnuća smrt više nije strašna, ona nije kraj, ona je zaista san, san u kojemu tijelo čeka dušu, koja vječno živi pred Bogom, kako bi se ponovno združili. Stoga za vjernika puno gore od tjelesne smrti jest smrt duše. Smrt duše događa se onda kada činimo grijeh. Grijehom čovjek raskida odnos s Bogom, a biti daleko od Boga jest istinska smrt koje se treba bojati. “Neimati Boga smrt je duše” – govorio je sv. Ivan od Križa. Kad biramo grijeh prelazimo iz Božje milosti u đavolsko ropstvo. Vraćamo se na početak i biramo baš poput Adama i Eve: umjesto života u zajedništvu s Bogom đavlovu zavist i robovanje njemu.
Draga braćo i sestre, prije par dana proslavili smo svetkovinu rođenja sv. Ivana Krstitelja. Za nas koji živimo u Bačkoj taj dan je još značajniji jer se spominjemo i dana našeg sluge Božjega oca Gerarda Tome Stantića. Iako su ova dva Božja ugodnika živjela u razmaku od gotovo dvije tisuće godina oni imaju puno toga zajedničkoga. Između ostalog tu je njihova neumorna zauzetost u pozivu na obraćenje. Za Ivana Krstitelja sveti Marko piše kako je “krstio u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha”. I otac Gerard bio je neumoran u pozivu na obraćenje. Kažu da je uvijek bio negdje u crkvi, pri ruci vjernicima i čekao kad će tko doći na svetu ispovijed. Isto tako pripovijedaju oni koji ga se još sjećaju, da je često znao i prilaziti vjernicima koji su tijekom dana dolazili s pitanjem: “Hoćete li se ispovidat?” Vjerojatno je na takvo vikanje mislio kad je u svojim privatnim zapisima pisao “Moram vikati na sav glas, da ne propadne duša spas”. Otac Gerard je dakle bio vrlo revan u želji da se grješnici pomire s Bogom po sakramentu svete ispovijedi. On nas i dalje potiče da redovito pristupamo ovom sakramentu liječenja kako je nazivao sv. ispovijed. Možda je jedna od njegovih najljepših misli o svetoj ispovijedi ona kad govori o učinku ovog sakramenata na dušu. On piše: “Isus, po svetoj ispovijedi, otima dušu od paklenoga vuka tj. Sotone. Jer sve što je u duši bilo strašnoga po grijehu, sada nestaje jer duša se po ispovijedi čisti i kao anđeo odleti Isusu u krilo!” Otac Gerard i nas danas pita: “Hoćete li se ispovidat?” i poziva nas da započenemo naš put obraćenja. Pristupajmo s radošću ovom sakramentu jer Isus nas čeka da nam se smiluje. Ispovijeđeni grijeh više ne postoji, kako je to snažno.
Draga braćo i sestre moramo često u molitvi zazivati našega Gospodina da nas očuva od grijeha, da uvijek budemo svjesni koje je značenje grijeha i koja je njegova težina tj. posljedice. Grijeh moramo promatrati kao vrlo ozbiljnu stvar koja nas udaljava od Boga. Kad se javi napast grijeha budimo odvažni i recimo ne đavlovoj zavisti a da Božjoj milosti. Cijenimo život duše više nego li cijenimo tjelesni. Samo ako tako budemo živjeli i za nas će Gospodin reći isto ono što je rekao za Jairovu kćer – nije umro – nije umrla, nego spava. Amen.
Vlč. Daniel Katačić
