“Krist je ljubio Crkvu i dao sebe za nju.”
… Kršćanska vjera je koherentna i integrirana cjelina. Svaki djelić se uklapa u drugi poput slagalice. Izbacite samo jedan van, i cijeli sustav se može srušiti. Dopustite mi da za ovo predložim tematski primjer; aktualan, jer smo u ovom trenutku uronjeni u fascinantno, iako febrilno razdoblje između prošlogodišnje Sinode i ove koja nam tek slijedi u listopadu. Pa tako najviše raspravljamo o braku. Ali, naravno, zbog pale ljudske prirode takve kakve je, kada kažemo da razmišljamo o braku, čini se da u stvari razmišljamo o razvodu. To je način na koji su Screwtape i njegovi suradnici prilagodili našu filologiju. A Gospodin je rekao da je razvod nemoguć; u stvari, on je to rekao na tako jasan način da nije ostavio nikakva mjesta za nedoumice jer je jasno dao do znanja da- ako ste se razveli, a zatim “ponovo vjenčali”, vi zapravo živite u preljubu. Često sam se pitao postoji li način, u bilo kojem ljudskom jeziku, u kojem bi ova tvrdnja mogla biti jasnija … da ne kažem … “uvredljivija”.
Sada … rame uz rame s Gospodinovim učenjem… uzmimo u obzir i izvanredne riječi iz Pavlove poslanice Efežanima. On uspoređuje bračne zavjete između muža i žene sa ‘mističnim sjedinjenjem Krista i njegove Crkve “.
Siguran sam da sada bolje uočavate ozbiljnost cijele ove rasprave u koju smo uvučeni.
Ako je valjan i konzumiran kršćanski brak neraskidiv poput jedinstva između Krista i Njegove Crkve, slijedi i da je savez između Krista i Njegove Crkve neraskidiv kao što je savez između muža i žene.
Ili, ako bi to postavili drugačije, savez između Krista i Njegove Crkve je raskidiv i lomljiv kao i brak! Zagovaranje ponovne ženidbe nakon razvoda jednako je smisleno kao reći da Gospodin može napustiti svoju Crkvu i odreći se svadbenog saveza s njom.
Citiraću oksfordskog nadbiskupa Kenneth Escott Kirka (1886. -1954.):
“Zalagati se za razvod s pravom na drugi brak je kao da ignorirate cijelu ovu konstruktivnu teologiju koja se odnosi na jedinstvo spolova u odnosu na Krista i Njegovu Crkvu, te tako poričete cjelovitost i svrhu koja se proteže kroz cijelu shemu Božjeg djelovanja, kako u prirodnoj tako i u nadnaravnoj sferi. …
“Kršćanska tradicija nerazrješivosti braka slijedi veliko učenje svetoga Pavla, koji je propise i učenje našega Gospodina o braku postavio u okvire jedinstvene Božje svrhe. Zanijekati tu tradiciju, dakle, znači staviti u sumnju Božju narav, i način djelovanja na koji se Bog očitovao čovjeku.“
Božja milost nema granice. Krist nikada ne napušta svoju Crkvu, čak ako to ona više puta i zasluži. Uvijek je spreman oprostiti. On ju je posvetio. On ju je očistio, oprao ju je kao što rob pere gospodareve noge, učinio ju je blistavom, bez ikakve mrlje, nabora, neokaljanu. Nikada neće moći doći do rastave braka između Krista i Crkve, jer je Crkva tijelo Kristovo.
