Nedavno je Vaticannews.va objavio članak brazilskog isusovaca i teologa koji se poslužio čudnim spojem sociologije i sofizma, koristeći najekstremnije zamislive pojmove, kako bi branio radni dokument Amazonske sinode. Otac Adelson Araujo dos Santos je tako trenutne tvrdnje da Sinoda koketira s “teološkim greškama i krivovjerjima” nazvao “potpuno iskrivljenim činjenicama”. Po njegovom mišljenju, svako tko iznosi takve tvrdnje je u “potpunoj neposlušnosti prema cijeloj doktrini i magisteriju i učiteljstvu Crkve”.
Je li to sada potrebno? Ne slagati se s onim što je, zdravorazumski, zaista čudan dokument za razmatranje na jednoj sinodi biskupa – koji priziva kozmoviziju, odobrava primitivizam prašume, šamana, autohtonih vjerskih uvjerenja i praksa (nekih prilično šokantnih) – znači isto kao prkositi nauku i učiteljskoj vlasti Crkve? Ne samo drugačiji pogled? Čak ni greška? Nego bunt protiv Vjere?
Branitelji Sinode tvrde kako je ovo samo nastavak zaštite Stvaranja, na tragu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.. Ali to je, u najboljem slučaju, zabluda. Svaki kršćanin prepoznaje da postoje problemi s okolišem koji proizlaze iz pogrešne ideje o Stvaranju, prvenstveno one kako je priroda puka materija i energija koju možemo koristiti kako god želimo. No, briga o stvaranju nije sporna; prazan sentimentalizam o autohtonim kulturama jest.
Do danas je šest kardinala otvoreno izrazilo zabrinutost zbog takvih pitanja. Jedan, kardinal Marc Ouellet, trenutno je prefekt Kongregacije za biskupe. Drugi, Gerhard Müller, bio je i pod Benediktom i Franjom čelnik Kongregacije za nauk vjere.
Tjedan dana prije samog početka Sinode, skupina biskupa, svećenika i laika je anonimno, zbog straha od odmazde, objavila izjavu kojom je utvrdila četiri glavna problema s radnim dokumentom i poslala primjerak papi:
1. promicanje “raznolikosti religija” umjesto Crkve kao Kristovog puta spasenja;
2. prihvaćanje domorodačkih religija i prilagođavanje kršćanskih obreda njima;(na slici je ‘molitva’ u vatikanskim vrtovima, 4. listopada ove godine)
3. klasificiranje domorodačkih (duhovnih) puteva kao izvora Objave poput Svetog pisma, tradicije, crkvenih otaca itd.;
4. preoblikovanje svećeničkih i ženskih uloga po domorodačkim, a ne povijesnim katoličkim crtama.
Jesu li svi ovi ljudi samo neposlušni, raskolnici; iracionalno, neobjašnjivo, osobno neprijateljski raspoloženi prema papi Franji – kako se to u Rimu često sugerira – ili je bolje reći da samo postavljaju legitimna pitanja o jednoj zaista čudnoj inicijativi?
Romantični sentimentalizam o prirodi i domorodačkim narodima može proizvesti razdoblje brige za zaštitu okoliša u raznim katoličkim institucijama, ali poput mlaka katoličanstva 1960-ih, ono neće dugo trajati.
Međutim, mnogo je značajniji i dugotrajniji način na koji će ovaj zbrkani naturizam utjecati na celibat i svećenstvo, uglavnom na udaru njemačkih teologa, te otvaranje puta prema ređenju žena. Zašto se ova pitanja iz zapadnog svijeta trebaju pojaviti na sinodi o Amazoniji je u najmanju ruku, nejasno.
Doista, zašto nam je uopće potrebna sinoda o Amazoni prilično je dobro pitanje. Primjerice, progoni kršćana daleko su neposredniji i gorući problem u svijetu. Zašto nemamo Sinodu o vjerskom progonu?
Umjesto da potrošimo gotovo mjesec dana razglabajući o loše definiranim pitanjima, bilo bi daleko učinkovitije – i vjerojatno puno jeftinije – zaposliti i podržati novi val svećenika misionara za regiju koja je geografski velika, ali relativno mala po broju stanovnika. Upravo je papa Franjo predložio listopad za mjesec misionara!
Na kraju svega, jesu li problemi jedne regije – suprotno papinim izraženim željama za „sinodalnošću“ radi decentralizacije moći i davanja nacionalnim i regionalnim biskupskim konferencijama odgovarajuće vlasti nad lokalnim pitanjima – način kojim će definirati kako će katolici širom svijeta sada živjeti?
Sinoda vjerojatno neće riješiti to pitanje, ali možda ćemo do kraja dobiti odgovor na drugo pitanje: O čemu se zapravo radi?
Sinoda pod naslovom „Amazonija: novi putovi za Crkvu i integralnu ekologiju“ započela je s radom 6. lisopada, a na otvaranju je papa Franjo pozvao sve prisutne na predan rad na (spornom) dokumentu ‘Instrumentum laboris’, objasnivši da je riječ o „tekstu mučeniku“, odnosno da ga je potrebno mijenjati i čak potpuno uništiti tijekom radova, jer je on polazna točka kojom će upravljati Duh Sveti.
