Veličina čovjeka ovisi o tome koliko drži do svoje riječi. Ako jedno govorimo, a drugo mislimo i činimo onda naša veličina blijedi i ono za što se predstavljamo gubi na značenju.
U prvom čitanju iz Ponovljenog zakona Mojsije poučava narod kako je vjernost Božjem zakonu snaga naroda i kako je veličina naroda u očima drugih upravo u tome žive li ono za što se predstavljaju.
Vršenje Božjih zapovijedi i držanje do Božje riječi ono je što obraća srca Bogu. Zato apostol Jakov opominje: Budite vršitelji riječi a ne samo slušatelji…
Ono što ima učinak na ljude je život, odnosno svjedočanstvo života. Tada će drugi narodi, odnosno ljudi oko nas biti potaknuti i poželjeti živjeti na takav način, te povjerovati u Evanđelje Božje, naime kad vide da mi kao kršćani drugačije živimo.
Ako se pak mi ni po čemu ne razlikujemo od onih koji nisu kršćani, ako jednako lažemo, varamo, krademo, ako živimo skandalozno i širimo sablazni i sl. prestajemo biti zanimljivi. Bez obzira na to što smo nositelji poruke spasenja nitko se neće obazirati na ono što govorimo, nikome nećemo biti pozitivan poticaj ako nam samima ta poruka nije životno pravilo…
Jednom prilikom u ispovijedi, za koju sam procijenio da mladić nije rekao ono bitno kako bi mu ispovijed bila valjana, želeći ga potaknuti upitam ga: „A što je s čistoćom? Je li tu bio kakav grijeh?“ „A moj velečasni, tu nema problema, kupam se tjedno tri puta.“, ispali momak kao iz topa.
Nasmijem se, pa mu kažem: „To je lijepo, ali nisam mislio na tu čistoću, nego na onu koja je puno važnija.“ „Aha, aha, sad razumijem!“, sad se i on malo nasmije zbog one svoje prethodne izjave, a onda se temeljito ispovjedio u onome što je bilo bitno da bude očišćeno njegovo nutarnje stanje.
ŠTO ČOVJEKA ONEČIŠĆUJE, a što mu čisti srce?, to je pitanje iz današnjeg evanđelja kojim nas Gospodin želi potaknuti na razmišljanje o onome što je bitnije. Do čega dakle sami više držimo: do predaje ljudske ili do zapovijedi Božje? Stanje našeg srca, što će iz njega izlaziti, ovisit će o tome do čega više budemo držali?
Svima je dobro poznata ona zgoda kako je jedan svećenik, koji je jako držao do detalja, organizirao Tijelovsku procesiju. Sve je bilo besprijekorno, svećenik je prije početka obilazio kako bi se još jednom uvjerio da je sve na svom mjestu.
Međutim, čitavo vrijeme jedan mu je ministrant pokušavao nešto reći a on ga je ljutito odbijao riječima: „Jesam li ti rekao da se za vrijeme svetih obreda ne smije pričati i remetiti liturgijski sklad.“
Ministrant je unatoč tome bio uporan i čak ga je minutu prije početka procesije stao potezati odostraga. „No, što ti je, u čemu je problem!“, konačno se okrene veliki liturgičar.
„Velečasni, niste stavili Presveto u pokaznicu.“, uzbuđeno će ministrant. „Molim! Pa zar ja moram paziti baš na svaku sitnicu!“, pokušao se opravdati „veliki liturgičar“.
Isus je kritizirao farizeje upravo jer su više vodili računa o nekim ljudskim običajima nego o onome što kaže Božja riječ, što traži Božja zapovijed. Tako su često zaboravljali ono što je najvažnije, ono što je za spasenje…
Upravo o tome do čega više držimo u životu ovisit će stanje našeg srca i što će izlaziti iz njega. Ako je Isus naše središte, polazište i svratište onda ćemo i mi poput onoga mladića, uz pomoć svoga svećenika, priznati u svetoj ispovijedi ono što nas je onečistilo iznutra.
Sa stranice dominikanci.hr
