Od novoimenovanih kardinala dva biskupa, o kojima smo nedavno pisali na ovim stranicama, našli su se na listi: prvi je biskup Marcello Semeraro, kojeg je Sveti Otac nedavno imenovao novim prefektom Kongregacije za proglašenje blaženih i svetih, a svojedobno je napisao predgovor za knjigu Moguća ljubav- Homoseksualne osobe i kršćanski moral, koja tvrdi da su homoseksualni činovi moralni, ovisno o uključenim osobama, i da ne bi trebao postojati standard koji se primjenjuje na sve ljude. Drugi biskup je Mario Grech, glavni tajnik Biskupske sinode koji je izjavio da smo nakon pandemije koronavirusa „otkrili novu ekleziologiju, možda čak i novu teologiju i novu službu”, kao i „novu viziju Crkve”.
Ovo su novi kardinali koji će voditi rasprave na sljedećoj konklavi, a ne oni izabirani s takozvane periferije. Jedan od njih, dakako, može biti i proglašen papom. Nije baš ni istina da se namjerno izbjegava one biskupske stolice iz kojih se tradicionalno biralo kardinale – važno je da ‘prava’ struja stoluje u tim nadbiskupijama. Brzo imenovanje Blaise Cupicha iz Chicaga je samo jedan primjer, a drugi je imenovanje Wiltona Gregoryja (slika gore), nadbiskupa Washingtona u kardinalskom zboru.
Dakle, nitko ne bi trebao biti iznenađen uvrštavanjem Wiltona Gregoryja u kardinalski zbor. Karakter i kvaliteta Franjinog papinstva do sada su potpuno jasni i kao i kod Gregorya, Cupicha itd, predstavlja nastavak teoloških, kulturnih i intelektualnih naglaska Katoličke crkve od sredine dvadesetog stoljeća.
Ne treba gledati dalje od spisa Jacquesa Maritaina i papinstva od sredine 20. stoljeća koji su dijelili njegova svjetovna gledišta, uključujući Ivana XXIII. i Pavla VI. te snažni kulturni utjecaji koji su Crkvu prožimali iznutra i izvana tijekom prošlog stoljeća.
Duh Jean-Jacquesa Rousseaua, koji je utjecao ne samo na zapadnjačko idealističko razumijevanje demokracije, već i na sam život, vjerojatno je imao veći utjecaj na katoličko razmišljanje i učenje nego bilo koja druga sekta ili pojedinac u prošlom stoljeću. Isprva odbijajući način razmišljanja o životu i politici koji je Rousseau zagovarao u prvom i drugom diskursu, Crkva je otada izrazila podršku njegovom tumačenju demokracije, ljudske prirode i posvećenosti zemaljskim političkim projektima. Maritain je sa svoje strane pomogao pružiti katoličku podršku za Rousseauov političku religiju demokracije. Maritain je uživao u proširenoj prepisci s „organizatorom zajednice“ Saulom Alinskyem, potičući ga da objavi Pravila za radikale. Također je pomogao da se omoguće tri susreta između Alinskoga i budućeg pape Pavla VI.
Nakon Rousseauvog utjecaja na modernu Crkvu, na drugom mjestu po utjecaju nalazi se marksizam. Mogli bismo se prisjetiti želje komunista da kompromitiraju Crkvu iznutra, što je cilj koji je vjerojatno postignut. Trebali bismo se sjetiti eksplicitnog plana Demokratske stranke u Americi da pokrene „katoličko proljeće“ prije izbora 2016. godine. U dostupnom e-mailu iz 2012. godine, ne-katolička progresivna politička aktivistica Sandy Newman sugerira Johnu Podesti da bi trebalo „zasaditi sjeme revolucije“ kapitalizirajući podjele unutar američke katoličke zajednice.
Čini se da nadbiskup Gregory predstavlja upravo onu vrstu ličnosti koju su ovi politički aktivisti zamišljali da vodi Katoličku crkvu u radikalno novom smjeru. Poznat po svojim otvorenim političkim uvjerenjima – u posljednje vrijeme ismijavajući predsjednika Donalda Trumpa – kao i po rasipničkom trošenju, Gregory signalizira učvršćivanje ljevičarske ideologije unutar Katoličke crkve. Još jedan biskup na rastućem popisu ratnika socijalne pravde koji su pobrkali stvari s Bogom i Cezarom, nadbiskup Gregory postavio je svoju misiju da u posljednje vrijeme osuđuje grijehe Amerikanaca protiv rasne pravde.
U lipnju ove godine, nadbiskup Washingtona i biskupi Marylanda izdali su pismo u kojem zvuči već poznata tema kako bi pogled katolika trebao biti dalje od puke molitve i duhovnog života, te prema sveobuhvatnom političkom programu za ublažavanje naših svjetovnih nedaća. Navodne tipične ljevičarske litanije zahtjeva prema državi, uključuju: „pristup zdravstvu i brigu za trudnice, značajne mogućnosti obrazovanja, zatvorske reforme, inicijative retroaktivne pravde, anti-diskriminacijsko stambeno zbrinjavanje, reforma maloljetničkog pravosuđa i završetak različitih praksi smrtne kazne“.
Imajte na umu, nadbiskup Gregory je štićenik Theodorea McCarricka, prethodnog nadbiskupa Washingtona. Wilton Gregory je bio predsjednik Američke konferencije katoličkih biskupa (USCCB) kada je papa Benedikt XVI. uputio pismo Američkoj konferenciji katoličkih biskupa (USCCB) rekavši da političarima zbog pobačaja treba uskratiti svetu pričest. Gregory i McCarrick odbili su podijeliti pismo s braćom biskupima; još gore, rekli su da ih je Sveti Otac pozvao da ne uskraćuju Pričest pro-choice političarima. Bila je to očita laž, koja je nanijela neprocjenjivu štetu svjedočenju Crkve za život. Međutim, bila je to velika blagodat za katoličke demokrate poput Joea Bidena i Johna Kerryja.
Papa Ivana XXIII. je rekao u enciklici Pacem in Terris da bi „ljudska prava“ trebala uključivati sfere od financijske sigurnosti preko visokog obrazovanja do prava na emigraciju. Papa Pavao VI., kojeg je papa Franjo proglasio svetim, na sličan je način zagovarao duhovnu nužnost sekularne socijalne države.
Svim ljudima mora biti dostupno sve što je potrebno za vođenje istinskog ljudskog života, poput hrane, odjeće i mjesta obitavanja; pravo na slobodno biranje životnog partnera i zasnivanje obitelji, pravo na obrazovanje, zaposlenje, dobru reputaciju, poštovanje, djelovanje u skladu s ispravnom normom vlastite savjesti, zaštitu privatnosti i zakonite slobode (uključujući slobodu vjeroispovijesti).
Ovo opasno miješanje duhovne misije Crkve da služi dušama i njezine samoprozvane političke misije sugerira njezinu predanost modernom, svjetovnom uvjerenju da će postizanje materijalne jednakosti donijeti prateću duhovnu jednakost i oslobođenje. Marksova dijalektika drži da su ekonomski i materijalni uvjeti definitivni za ljudsko egzistiranje. Dok se materijalna jednakost ne postigne evolucijom i, što je još važnije, revolucijom postojećih društvenih i političkih normi, ljudski odnosi ostat će ukaljani i istinsko moralno ponašanje bit će nemoguće. Moral i duhovno ispunjenje mogući su, prema ovoj filozofiji povijesnog materijalizma, tek nakon što programi socijalne ekonomije ostvare ciljeve u izjednačavanju čovječanstva.
Oni koji su stali na put komunističkoj kolektivizaciji smatrani su egzistencijalnim prijetnjama ostvarenju „Novog Jeruzalema“. Naravno, uži krug komunističkih vlada koji su nadzirali i upravljali preraspodjelom imovine stekao je ogromnu moć i bogatstvo u zemljama u kojima se dogodilo ovo grabežljivo ponašanje.
Paradoksalno, čini se da političar Donald Trump pokušava proširiti duhovnu misiju Crkve na žalost pojedinih članova hijerarhije poput nadbiskupa Washingtona koji je izjavio da je „zbunjujuće i prijekorno“ što svetište Ivana Pavla II u Washingtonu, dopustilo predsjedniku Trumpu posjet kako bi mogao potpisati povijesni izvršni nalog o vjerskoj slobodi.
Izjava nadbiskupa Washingtona izobličava predsjednika Trumpa zbog davanja publiciteta Katoličkoj crkvi i jednog od njezinih najvatrenijih branitelja, pape Ivana Pavla II. Nadbiskup Gregory mogao je razmisliti o obrani prava predsjednika Trumpa i njegovih pristaša na ostvarivanje slobode govora i vjerskog izražavanja unatoč neslaganju.
Čini se da papa Franjo, nadbiskup Wilton Gregory i mnogi drugi slijede tradiciju koja danas predstavlja dominantnu katoličku struju. S druge strane, papa emeritus Benedikt XVI., kardinali Raymond Burke i Robert Sarah, biskupi Joseph Strickland i Athanasius Schneider te mnogi drugi predstavljaju potpuno drugačije razumijevanje katoličkog učenja. Druga struja pristaje na stariju, augustinovsku tradiciju koja je isticala odvajanje Božjih i državnih stvari te pozivala prije svega na duhovnu formaciju.
Politika ne može zamijeniti vjeru. Ako zapravo postoje dvije Katoličke Crkve, ujedinjene samo po imenu, moramo se zapitati koliko dugo to može trajati, jer ne može trajati u nedogled. Evanđelje je po tom pitanju jasno: „Ako je kuća u samoj sebi nesložna, onda ne može opstati takva kuća“.
