Postoji samo jedan kontinent na kojem katoličanstvo doživljava rast, a to je Afrika. Pet od deset zemalja s najvišom stopom posjećenosti euharistijskih slavlja su afričke. Jedina sjemeništa koja se pune zvanjima umjesto da se prazne su afrička.
Također iz Afrike dolazi otpor protiv struje koja tjera tolike katoličke zajednice u Europi prema blagoslovu homoseksualnih parova. U Anglikanskoj crkvi po ovom istom pitanju već je došlo do raskola, a i tamo su brojke u korist afričkog ogranka Anglikanske crkve.
Ukratko, nije pogrešno vidjeti u Africi buduću osovinu kršćanstva diljem svijeta. Sinoda koja će se u listopadu održati u Rimu bit će poligon za suprotstavljene stavove između Sjevera i Juga. Ipak, postoji još nešto u afričkom katolicizmu i to nije blistavo. U Africi suprotstavljeni stavovi često završavaju oružanim sukobima među plemenima.
Papa Franjo je to mogao iskusiti iz prve ruke kada je išao na apostolsko putovanje u Kongo i Južni Sudan. I opetovano je osjetio destruktivne posljedice kada su njegova biskupska imenovanja u Africi odbacila neprijateljska plemena, uz sporove koji su trajali godinama i znali su eskalirati u oružane sukobe. Portal Settimo Cielo objavio je upečatljiv sinopsis toga 6. ožujka.
Tijekom tiskovne konferencije na povratku iz glavnog grada Južnog Sudana – Jube, Franjo se nije ustručavao nazvati tribalizam đavolskim, priznajući da „ne zna baš kako funkcionira“. Ali ako je pročitao najnoviji primjerak La Civiltà Cattolica – koji su mu, kao i uvijek, unaprijed dali prelistati – te su njegove sumnje trebale nestati.
La Civiltà Cattolica je u broju od 3. do 17. lipnja objavila opširan razgovor između urednika o. Antonija Spadara i mons. Christiana Carlassarea, biskupa Rumbeka. Nakon što je 2021. imenovan biskupom u Južnom Sudanu, bio je napadnut u oružanoj zasjedi svećenika i četiri laika njegove biskupije.
S dvanaest milijuna stanovnika, Južni Sudan je većinski kršćanska zemlja i izbjegao je dominaciju muslimanskog Sjevera, s glavnim gradom Khartoumom, proglašenjem nezavisnosti nakon više od dvadeset godina rata. Ali čim je stekao neovisnost 2011. godine, pojavile su se podjele između 64 etničke skupine prisutne u zemlji, svaka sa svojim jezikom i tradicijom, a prije svega između dva velika plemena, Dinka i Nuer.
Ali pogledajmo što je biskup Carlassare rekao u intervjuu. Donosimo Vam isječke iz intervjua:
„Prvi element je nasilje, koje se pojavljuje na potpuno neočekivan način i može dosegnuti neshvatljivo visoke razine, a da ne izazove negodovanje ili osudu. Dakle, postoji snažna tendencija prema formiranju grupa unutar Južnog Sudana s ciljem traženja zaštite i sigurnosti.
Afrička izreka „Ja jesam jer mi jesmo“, koliko god bila lijepa, također pokazuje slabost. Pojedinac, naime, može preživjeti samo unutar vlastite grupe – obitelji, klana, plemena – koja osigurava sigurnost i distribucijsku pravednost. Ta pripadnost je ispred svake druge, pa i ispred šire zajednice i države. Kao rezultat toga, vjernost tradiciji i etničkom zakonu plemena ima prednost nad građanskim pravom, koje je nadahnuto filozofijom prava koje je potpuno strano lokalnom plemenskom mentalitetu.
Obitelj je ta koja brani svog člana, važnija je od države. Dakle, postoji apsolutna odanost bliskom rođaku, bez obzira je li u pravu ili u krivu, ima li opravdan razlog ili je u zabludi, bio nedužan ili kriv. Pripadnost plemenu gotovo u potpunosti zamagljuje identitet pojedinca i, budući da je identitet osobe ukorijenjen u njegovoj zajednici, druge se uvijek doživljava kao predstavnika njihove etničke skupine.
Činjenica je da je južnosudanska vojna elita prevelika. Govorilo se prije nekoliko godina da to zemlja s više generala nego profesora. Podaci pokazuju da Južni Sudan ima 745 generala, po čemu je Južni Sudan odmah iza Rusije. Osim toga, zemlja ima mnogo više regruta nego što im je zapravo potrebno u redovnoj vojsci. Štoviše, vojska pati od toga što svaki bataljun u svemu i za sve odgovara samo svom zapovjedniku.
Razni izvještaji pokazuju da je daleko više kalašnjikova u opticaju izvan vojske nego u njoj. Unutarnji sukobi potaknuli su i civile da imaju oružje.
Unatoč mirovnom sporazumu, trećina stanovništva Južnog Sudana i dalje živi u susjednim zemljama kao izbjeglice ili su raseljeni unutar same zemlje. Vlada nacionalnog jedinstva više puta je pozvala građane da se vrate kući. Ali što znači vratiti se kući nakon gotovo deset godina? Hoće li ikada postojati mjesto koje se može nazvati ‘domom’? Često su njihovi domovi okupirani od pripadnika drugih skupina, civilnih ili vojnih. Sela bi se morala obnoviti ispočetka. U slučaju Nuera, njihovi su teritoriji potopljeni vodom zbog iznimnog porasta Nila. Odlazak kući je zastrašujući. Postoji nesigurnost, neizvjesnost i siromaštvo. Nema zapravo posla i poticaja za obnovu. Stoga je za njih mnogo bolje da ostanu izbjeglice i raseljeni.
Podaci pokazuju da samo dvadeset posto djece školske dobi u Južnom Sudanu ima pristup osnovnoj školi; 2,8 milijuna djece nema šanse ići u školu. Uz nedostatak infrastrukture, najveći izazov ostaju plaće učitelja i nastavnika. Plaće su premale. Oni koji bi mogli biti dobri učitelji odlaze raditi u humanitarne organizacije, a oni koji ostaju podučavati su nekvalificirani mladi ljudi koji samo žele pomoći neko vrijeme, nadajući se da će kasnije pronaći nešto bolje. Osim toga, u ruralnim područjima nije lako prevladati kulturu i tradiciju koja obrazovanje smatraju nepotrebnim, a u slučaju djevojčica čak i opasnim.
Obrazovani ljudi ne žele se zaposliti u državnoj administraciji koja je slabo plaćena nego se teže zaposliti u humanitarnim organizacijama ili osnovati vlastite nevladine organizacije, crpeći sredstva iz međunarodne zajednice. Ali ekonomski oporavak zemlje ne može se temeljiti na tome.
Sporazum između zaraćenih strana (plemena) samo je nužan prvi korak za put prema miru. Ali put je dug, a korupcija i nepravda čine taj put još težim. Crkva je pozvana hodati s ljudima koji nose te terete, a to će stvoriti zajedništvo. U isto vrijeme evangelizacija prepoznaje i iznosi onu blistavu prisutnost Krista u svakoj osobi, postajući jedini pravi izvor nade“.
Ovim tračkom svjetla završava razgovor biskupa Carlassarea s urednikom La Civiltà Cattolica. Biskup je vrlo realistično analizirao plemensko ponašanje koje truje ne samo Južni Sudan nego i veliki dio Afrike, i to katoličke Afrike.
Kada je u travnju 2019., papa Franjo pozvao na duhovne vježbe u Vatikan dvojicu katoličkih suparničkih vođa Južnog Sudana, obojici je dao Bibliju na kojoj je – prisjetio se Carlassare – „bila ispisana fraza Ivana XXIII.: „Tražite ono što ujedinjuje i nadvladajte ono što dijeli“. Zatim se papa sagnuo da im poljubi stopala, a implikacija te geste je bila da i oni čine isto.
Četiri godine kasnije ta nada još uvijek živi, ali je još daleko od toga da postane stvarnost, sudeći po analizama mjerodavnih svjedoka na terenu, a među kojima je i biskup Rumbeka. Jer iako se u Europi i Sjevernoj Americi Crkva brojčano i vitalno urušava, ni u Africi se ne čini da je dobrog zdravlja zbog plemenskih sukoba.
