Ponekad najvažnije vijesti promaknu glavnim medijima. Kao što je ova vijest bez presedana:
„Po prvi put u svjetskoj povijesti sada ima više živih ljudskih bića iznad 65 godina nego onih ispod 5 godina“.
Razmislite o tome: u svijetu ima više starih nego male djece. Društvena grupa starijeg stanovništva nadmašuje skupinu dojenčadi.
Ovaj demografski pomak najdramatičniji je u razvijenim zemljama, gdje je natalitetna stopa već godinama u opadanju, dok napredak medicine omogućuje starijima da žive dulje. U većini europskih zemalja stope nataliteta znatno su ispod razine migracija. U Sjedinjenim Američkim Državama bi ukupna populacija bila u padu da nije ogromnog protoka imigranata.
Trend se sigurno neće uskoro preokrenuti. U Sjedinjenim Američkim Državama je prosječna dob u kojoj se žene udaju skočila s dvadeset pet godina na dvadeset osam godina od 2000. Što znači da prosječna mladenka može čuti otkucaje svog biološkog sata gotovo čim dođe do oltara. A ako ona i njezin suprug donesu popularnu odluku da „odgode trudnoću“ neko vrijeme dok se ne prilagode bračnom životu, njezina će se plodnost smanjivati.
U dvije najmnogoljudnije zemlje svijeta, Kini i Indiji, postoji još jedan razlog za očekivanje rađanja. Nakon desetljeća agresivnih mjera planiranja obitelji, koje su obeshrabrivale rađanje ženske djece (i poticale pobačaj na temelju odabira spola), ove zemlje imaju neproporcionalan broj mladih muškaraca — koji, prema prirodnom poretku stvari, neće imati djece.
Dakle, proroci Sudnjeg dana koji su upozoravali na strašne posljedice prenapučenosti nisu bili u pravu. Paul Ehrlich, proslavljeni autor „Populacijske bombe“, koji je predvidio glad diljem svijeta 70-ih „unatoč bilo kakvim programima koji su sada započeti s krahom“, nije bio u pravu. Čak je i papa Pavao VI., u mjeri u kojoj je u „Humanae Vitae“ uključio zabrinutost zbog prenapučenosti, bio u krivu. Problem s kojim se svijet uskoro mora suočiti je nedovoljna populacija.
(I moj pokojni prijatelj, Julian Simon, koji je razorno kritizirao Ehrlichov rad u svojoj knjizi „The Ultimate Resource“, bio je u pravu. Najvažniji čimbenik koji doprinosi ekonomskom napretku, a time i borbi protiv siromaštva, ljudska je kreativnost, koja teži naravnom rastu onda kada ima više ljudi koji mogu biti kreativni.)
Ukupna svjetska populacija rasla je kroz cijelu povijest čovječanstva, ali ne dosljednom brzinom. Ratovi, glad i bolesti uzrokovali su privremeni pad. No, današnji demografski pad je drugačiji, jer kada je starijih više od mladih, nema načina da se izbjegne masovno smanjenje populacije. Čak i ako dosta današnjih učenika dolazi iz velikih obitelji – generacija učitelja ogrezla u propagandi govori im o „prenapučenosti“ – te vjerojatno neće imati dovoljno djece da nadoknade neizbježni gubitak umiruće generacije boomera.
U međuvremenu, ti mladi ljudi nosit će težak teret brige za svoje ostarjele rođake. A taj će teret – da ne spominjemo nevjerojatan dug koji su zemlje poput Sjedinjenih Američkih Država prenijele na nadolazeće generacije – onesposobiti njihovu sposobnost proizvodnje novih dobara i usluga. Dakle, demografsko smanjenje će biti popraćeno ekonomskim smanjenjem—što bi moglo natjerati mnoge mlade roditelje sljedeće generacije da zaključe da si ne mogu priuštiti više djece—što bi još više doprinijelo smanjenju stanovništvu.
Trenutna svjetska populacija nikad nije bila brojnija, što omogućuje kreatorima mitova da nastave širiti strah od prenapučenosti. Ali zloslutni trend je lako uočiti, za svakoga tko želi vidjeti znakove vremena.
