Gledam ovih dana sve one reklame i reportaže za Subversive Film Festival u Zagrebu i osjećam kako tu nešto nije u redu. Kako to da su alternativni pokreti, pogotovo ovi ljevičarski, postali toliko, što bi se danas reklo, mainstream, da su izgubili svaki smisao? Što je to buntovno u ljevičarskim akcijama kad su popraćene reportažama na državnoj televiziji i o njima se piše u novinama kao normalnim kulturnim događajima? Zašto bi se mladi čovjek pun ideala o mijenjanju svijeta borio za socijalizam kad mu je socijaldemokratska partija i crvena zastava već sada na vlasti? Biti mlad i buntovan, onako kako se sjećamo iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, je još odavno izgubilo smisao, jer njihova idealogija je već postala norma društva, a ondašnji buntovnici su danas postali tkz. establishment, odnosno taj isti faktor protiv kojeg su se bunili dok su bili mladi.
Jedini pokret koji se danas može zvati anti- establishment jest onaj katolički. Čak i borba za očuvanje okoliša postaje besmislena ako već imaš ministarstvo koje o tome brine. Ali borba protiv abortusa, na primjer, je veliki znak buntovništva! Treba hrabrosti i za skupljanje potpisa za referendum. Protiv ovih današnjih mladih buntovnika je današnja vlast. Kada se ministri pjene na samo spominjanje ovih viših ciljeva, znači da je mladi buntovnik na dobrom putu. Kada ti protivnici traže urote i pitaju se tko stoji iza ovih mladih ljudi, onda je to isto dobar znak. Ako je definicija buntovnika biti uvijek kontra društvenih normi onda katolici, a pogotovo mladi, već po samoj prirodi pripadaju takvom pokretu. Biti grješnik, tj. nepoštivati Božje zapovijedi, je danas in, pa i poželjno, a pripadati pokretu koji se protivi grijehu je totalna alternativa. Što je subverzivno u tome ako je glavni gost na istoimenom događaju primljen od predsjednika države? Ništa. Naš današnji, pravi buntovnik, je puno subverzivniji jer predsjednik države negira da njegov Vođa uopće postoji.
A kako izgleda današnji anti – establishment pokret možete vidjeti ovdje
