Ovaj uradak nam je stigao kao komentar, ali smo ga odlučili objaviti samostalno kao post.
Ima jedna pjesma koju je pjevao Milan Blenton pravim imenom Davor Gobac. Pjesmica je sadržavala konstatacije: „ja ne gutam pilule da bi mi bilo bolje, ja ne trebam žene da me zadovolje“ i potom „sebe uvijek pozdravljam u ogledalu“. I svaki pravi znanstvenik može sam sebe pozdravljati u ogledalu gledajući koliko radova je objavio i koliko je citiran. Svatko tko nije objavio peer reviewed znanstveni rad u časopisu je untermenš iz druge galaksije, budala koja nije u stanju parirati kralju filozofu tj. kralju znanstveniku.
Morat ću ponovno citirati istu Chestertonovu rečenicu koju sam svojedobno već citirao: “Without education, we are in a horrible and deadly danger of taking educated people seriously.” Gospoda znanstvenici svojim brojem znanstvenih radova možda mogu pola sata fascinirati kakvu curu koja je završila ŠUP (u Šuvarovo vrijeme: škola učenika u privredi) ili današnjeg nasljednika: obrtničku školu za osobne usluge. Fascinacija traje dok ne dođe kakav fizički zgodan krkan pa druge važnije stvari postanu zanimljivije od broja znanstvenih radova.
Bill Gates i Nikola Tesla nisu bili uspješne akademske face, pa ipak su inovirali više nego sva vojska znanstvenika. Dakako, razlikuju se u tome što je Tesla inače bio posve lud, dok je Gates lukav kao zmija i razumije se u poslovanje: nije slučajno jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. A čovjek koji je izradio slavnu uru koja je riješila problem zemljopisne duljine nije bio sveučilišni profesor.
Društveni status je čovjeku daleko bitniji od novca, a ljudi koji se bave stjecanjem novca u pravilu ga pokušavaju tim svojim novcem kupiti. Kroz zadnjih otprilike 400 godina nedovoljno obrazovana elita najprije plemića i kasnije građana pati od kompleksa druženja sa znanstvenicima i umjetnicima. Biti mecena umjetnicima u renesansi i baroku je značilo imati novaca. Biti amater znanstvenik i okupljati oko sebe znanstvenike, opet stvar prestiža. Međutim je odumrlo staro plemstvo (bilo da su bili potomci germanskih ratnika, bilo novopečeni bankari renesanse kao obitelj Medici) koje je u sebi imalo samosvijest da su ONI najbolji, a znanstvenici i umjetnici običan ukras ranga ogrlice. Pojavilo građanstvo sa svojim kompleksima: oni ne samo da su trebali biti mecene, nego su i svoj Weltanschaung oblikovali prema znanstvenicima ili umjetnicima koje su sponzorirali. Nevjerojatno je koliko je napredak mehanike utjecao na percepciju buržoazije o svijetu. I koliko su umjetnici druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća djelovali na građansku elitu, iako se za pravu avangardnu likovnu umjetnost 20. stoljeća lijepo može reći da je dekadentna i neusporedivo jalova, u usporedbi onima koje nazivamo starim majstorima.
Da vidimo, dakle, tko su to znanstvenici, tko je ta akademija, tko su ti peer reviewers na koje se poziva naš vrli Jezuit (česti komentator na ovom blogu, op.).
Fizika sa svojim CERN-om u kojeg su utučene milijarde i koji mora proizvoditi znanstvene članke da opravda te svoje milijarde? Hoćemo li dobiti kakav novi izvor energije ili ćemo ostati na uranu o kojem smo znali prije 100 godina ili ugljenu kojeg smo poznavali prije 1000? Informatika, biokemija i farmacija gdje znanstveni projekti istražuju ono što ozbiljne firme imaju patentirano 10 godina prije? Strojarstvo i elektrotehnika koji se bave vjetroelektranama i senzorima za mjerenje kakvoće zraka u „pametnim gradovima“ jer gđa. Holy kaže da se time trebaju baviti? Ekonomija koja generira modele, ali ne može postići ceteris paribus pa sukladno tome predvidjeti gotovo ništa i vječno biti general poslije bitke? Pravo, koje se bavi istraživanjem kako na trošak poreznih obveznika obaviti uklanjanje muškog uda osobi koja tog časa želi imati vaginu i kako u zatvor staviti sve one koji za takve izjave da su psihički bolesni. I protestantska teologija koja se bavi time da mekoputnici i muškoložnici ne znači redom one sodomite koji primaju u sebe i one druge sodomite koji ulaze u ove prve nego samo one koji to rade za novac, na osnovi ne znam kakve (lažne) egzegeze? Možda su najbolja suvremena znanosti ipak „Ženski studiji“. Tamo se u samo jednom desetljeću otkrilo toliko toga da je to bez presedana u ljudskoj povijesti. Međutim, ako gđa. Holy i gđa. Clinton kažu da su ženski studiji znanost, onda će začas i gđa. Kolinda biti prisiljena potvrditi svoj društveni status i putovati u Ameriku poljubiti ruku gđi. Clinton i pametovati o tome da ni kroz idućih 50 godina neravnopravnost, avaj, neće biti uklonjena. Kao što svatko tko drži do sebe mora doći na tu i tu modnu reviju, na tu i tu predstavu, u taj i taj klub, tako i svatko tko drži do sebe mora zaključiti da su žene neravnopravne. To doduše nema nikakve veze sa kvaziznanošću zvanom ženski studiji niti sa smećem od časopisa koji objavljuju takav izmet od sadržaja, a referencirani su u ovim ili onim bazama.
Danas postoji samo jedna ozbiljna znanost, a to je proizvodnja sve jačih računalnih sklopova na jednakoj jedinici volumena. Zahvaljujući tome napredak u medicini (isključivo u području dijagnostike), meteorologiji (jaka računala koja vrte znane algoritme koje nisu mogla vrtjeti prije 50 godina) i drugim znanstvenim područjima u zadnjih 20-30 godina. Kad je 1969. poletio Concorde, tko se mogao nadati da će se nepunih 50 godina poslije od New Yorka do Londona letjeti nenadzvučnim kutijama.
Kako u fizici, kemiji, filozofiji, tako i u teologiji.
Zna se koji su časopisi moćni, zna se tko ih uređuje, zna se da će vrlo rado i uz ogromnu benevolentost objaviti radove „svojih ljudi“, a ostale izvan tog kruga natjerati na pišaju krv prije nego li objave rad, pa će se čak malo i kočiti objava odličnog rada anonimusa, a njihov rad u postupku poslati na ogled „svojim ljudima“ da iz njega uzmu što treba. I blind peer review? Što je vjerojatnije: da Djed Mraz leti u sanjkama sa sjevernog pola ili da recenzent ne zna čiji članak dobiva na uvid kad su u pitanju „naši dečki“ čiji rad treba pustiti. To su ti neki znanstveni autoriteti. Jasno, ide to u druge krajnosti: časopis ima opciju open access koja se plaća, kada je rad svima dostupan na internetu i običnu opciju kad ga mogu pročitati samo oni koji kupe časopis (oni ili njihova institucija). A svi znamo da oni koji dodatno plate open access imaju bolje šanse za objavu. Nije riječ o časopisima iz Tunguzije nego o najeminentnijim časopisima najeminetnijih izdavača s ogromnim faktorima odjeka. Ali njihovi urednici, unatoč tome što predstavljaju sami pred sobom najveću elitu, kraljevsko svećenstvo, ipak moraju novcem platiti ratu kredita za kuću.
Najvažnije je za mladog znanstvenika upasti jakom mentoru. Uzeti za mentora nekog pikzibnera je automatska autodiskvalifikacija. Dakako, balavac od 22-23 godine u najvećem broju slučajeva ne može ocijeniti koliko mu je mentor uistinu jak (može biti vrhunski predavač i istraživati vrlo zanimljive stvari, a u krugu „jakih ljudi“ biti pikzibner). Ali zato mogu tateki i mamice koji se pobrinu da razmjene dječicu na svojim projektima. Jasno, na projektima konačno netko mora i raditi. Ostajati do 23 na poslu, uključujući subote i nedjelje. Istodobno, kolege iz srednje imaju suprugu, djecu, plaću nižeg menadžera. Kaže Nekompetentni Reakcionar na svome blogu:
Teatar poraza je poznata stvar svakom roditelju lošeg učenika i ženi svakog pijanca. Onda kad shvati da je pad na ispitu neizbježan, učenik započinje proces glume i pretvaranja u kojem se naglašava užasan stres i pritisak, neopisivo jezivo ogromna količina gradiva i toliko nemogući zahtjevi profesora da se pored toga dvanaest Heraklovih zadataka čine kao tričarija. Cilj učenika u toj glumi nije povećati vjerojatnost za prolaskom na ispitu, cilj je izvući čist obraz pred roditeljima, racionalizirati vlastitu nesposobnost i nastaviti s tulumarenjem i igranjem video igrica.
Postoji i kompatibilna slika teatra poraza. Znanstvenik nema curu (ženu) i djecu ili je rastavljen jer ostaje na poslu od jutra do sutra, ima manju plaću od većine onih s kojima je išao u srednju školu i na faks, uključujući i one koji nisu razlikovali jednoliko pravocrtno i jednoliko ubrzano gibanje. Potom počne proces glume i pretvaranja pred samim sobom i nekolicinom ljudi koje sreće u životu. To su projekti, putovanja, radovi, simpoziji, zapisi u bibliografskoj bazi čija se količina povećava. Naprosto, čovjek sebe svaki dan može pozdravljati u ogledalu, jer tko da se njime mjeri po broju peer reviewed radova. Znanstvena karijera napuhanih ljudi vrijedna je jednako kao i karijera nekoga tko kopa kanale ili radi kao blagajnica u Konzumu. A u novcu je daleko manje vrijedna od pola bezveznjaka koji su s dotičnim išli u razred i postali što pravi glavonje što menadžerčići iako su u školi imali puno niže prosjeke, ali su dobro igrali košarku i najljepšoj mački u razredu izdeklamirali par rečenica nakon čega su mačke ostale opčinjene: tih par nemuštih rečenica zanimalo ih je puno više od Lorentzovih transformacija, pa premda je budući znanstvenik kolegici svaki tjedan od svoje volje davao zadaću iz matematike, fizike, kemije i biologije na prepisivanje, ona je ipak izabrala alfu.
Glede Karla Rahnera, on je uistinu bio čovjek velikih kapaciteta i vjerojatno posljednji teolog koji je u svojem opusu obuhvatio sva područja teologije. Pa ipak, njegovo djelovanje na katoličku teologiju jednako je kao i djelovanju Kanta na metafiziku i filozofiju. Kant je uspio uzeti najgore od racionalista (kartezijanaca), um nezavisan od ostatka svijeta i od engleskih empirista (nominalizma par excellence) i biti posljednji filozof. Sve što dolazi poslije njega, Hegel, Nietzsche, egzistencijalisti, fenomenolozi… sve je to igra djeteta s razbijenom staklenom igračkom. Kant = smrt zapadne filozofije i metafizike kao njene kraljevske discipline. Rahner – smrt katoličke teologije i skolastike.
To što je kardinal Kasper iznadprosječno pametan i bistar čovjek i dobar pisac ne znači da je niti da je velik teolog niti da je dobar čovjek. G. Mate Kapović, naš poznati ultraljevičar, je (po mom mišljenju) odličan lingvist, dakle dobar znanstvenik iz područja humanističkih znanosti. Istodobno, njegovi politički stavovi i političko djelovanje su skandalozni i pogubni. Polupismeni ljudi imaju strah od stručnih i znanstvenih kvalifikacija g. Kapovića pa u argumentaciji o socijalizmu može reći: tko si ti, ja sam doktor znanosti i docent ili profesor na FFZG. G. Davor Matijević ne mora imati teološke kvalifikacije niti bibliografske zapise iz područja teologije da bi njegovo pisanje o teologiji bilo ispravno i istinito, nego je dovoljno da kopira od stotina katoličkih teologa koji su živjeli kroz ovih 1900 i nešto godina od kada je završila Objava. Što ćemo, takva su vremena. Nije ni u umjetnosti ništa bolje. Vrlo ću se rado pomokriti i na diplome i na sva sabrana znanstvena djela svih onih vrlih akademika po likovnim i dramskim akademijama i po odjelima za povijest umjetnosti kojima podastiru da je masturbiranje u muzeju, razmazivanje izmeta po papirima ili režija g. Frljića umjetnost. Pomokrit ću se i po diplomama i svim sabranim djelima svih onih arhitekata koji katedralu u Chartesu stavljaju u rang s onom le Corbusierovom rugobom od Chapelle Notre-Dame-du-Haut de Ronchamp.
Na kraju, da se vratim na kardinala Kaspera. Stefan Zweig je u svojem romansiranom životopisu Marije Stuart rekao (ne citiram nego se prisjećam što sam pročitao prije 15-20 godina) kako postoji onih nekoliko mjeseci ili godina u ljudskome životu u kojima on napravi stvari koje zapravo sadrže sve značajno za njegov život. Gavrilo Princip je proživio nepunih 24 godine života, pa eto, cijeli život stane u rečenicu da je u dvadesetoj ubio Franju Ferdinanda. Kardinal se Kasper bavio teologijom cijeli život, a opet će se cijeli taj život svesti na rečenicu da je na sinodi 2014. pokušao progurati „novo milosrđe“, pričest za preljubnike i bigamiste, šireći grijeh u katoličkom puku.
Carolus
