Nemoguće je ostati budan onome tko ne voli!
Ovo vrijeme nama je poseban poziv na razbuđivanje, da nam se srca ne uspavaju u sladunjavim zvončićima… Mi ne smijemo u kozmetici svijeta zaboraviti svoju prvu vjerničku ljubav.
Srce koje ljubi uvijek bdije, i uvijek u sebi podgrijava nadu njegove blizine. Onoliko ga čekamo koliko ga volimo, koliko nam je stalo.
Onaj tko čeka nekoga koga voli, srce mu nikad nije nespremno za njega, (jer u sebi uvijek misli i prebire o njemu). Voljena osoba nam je uvijek iznova radosno razbuđivanje nove nade koja nas gleda s prozora.
On je kao poziv upućen našem srcu i razumu da postanu jedno. Danas se trebamo zapitati koliko je Krist prisutan u našim srcima, koliko s njime listamo svoje životne etape, koliko je on s nama u našem svakidašnjem životu?!
Ako propuštamo svoj svakidašnji odnos s Kristom, onda bi nam onaj njegov dolazak u konačnici mogao biti zamka, jer ćemo se na njega zateći nespremnima…
ZNAKOVI GOSPODINOVA DOLASKA!
Advent nas upućuje na dolazak, a Božja riječ na znakove dolaska… Među znakovima dolaska Isus nam kaže kako će se sile nebeske poljuljati. Reklo bi se prevedeno, poljuljat će se ispravan odnos prema Bog, što će utjecati i na poljuljane međuljudske odnose: izgubit će se temeljno poštovanje.
Posebno je znakovito kako će na zemlji zavladati bezizlazna tjeskoba naroda… To je govor o krizi koja će zahvatiti čitavi svijet. A najteža svakako će biti kriza temeljnih vrijednosti.
Možemo se danas zapitati, ako pogledamo oko sebe, nije li možda takvo vrijeme već poprilično nastupilo. Svijet današnjice nije u krizi samo što se tiče ekonomije, tu bi se još dalo naći izlaz.
Najveći problem je upravo kriza onoga što život znači, što čovjeka čini čovjekom. Poljuljane su dakle sile nebeske u srcima mnogih, temeljne vrijednosti više ne znače ništa. I kao da se na globalnoj razini nitko ne želi sjetiti da je u središtu te krize narušeni čovjekov odnos s Bogom.
Kriza odnosa čovjeka s Bogom je tolika da je kod mnogih taj odnos potpuno zaboravljen, što je dovelo do potpune praznine u srcima, i do totalne pomutnje u traženju rješenja na prazninu.
Zbog takve krize mnoge je narode zahvatila bezizlazna tjeskoba, koju je među ostalim najavio Gospodin. Mi se moramo zapitati što moramo činiti i što činimo da ta kriza nas ne zahvati, nas koji vjerujemo u Isusa Krista… Jer kraj ovoga svijeta, i naš vlastiti također, mogu doći kad to najmanje očekujemo. Hoće li nam biti kao zamka ili kao nagrada taj dan?
PAZITI NA ZNAKOVE UPOZORENJA!
Preko noći zbog naglog topljenja snijega nabujala je planinska rijeka i odnijela seoski mostić. Seljak koji je stanovao na obližnjem brežuljku iznad rijeke ugledao je kako se velikom brzinom približava neki automobil, pa je istrčao na cestu mašući rukama kako bi upozorio na opasnost.
Međutim svojeglavi mladi vozač mislio da je to neki dosadni autostoper te umjesto da se zaustavi još je više ubrzao. Kad je shvatio zašto ga je onaj zaustavljao bilo je kasno.
Isus nam kaže kako će se u posljednje vrijeme pojaviti određeni znakovi koji će upućivati na približavanje Dana… To će biti kao znakovi posljednjeg upozorenja čovječanstvu, i svakom čovjeku posebno, da se zaustavi i razmisli o svom životu, kako ga vodi…
Božja riječ nas upozorava kako je priprema za budućnost naš sadašnji trenutak. Svatko od nas treba progledati na znakove koji nam se sada daju. Jer onaj tko se sada ne obazire najvjerojatnije će krivo protumačiti i ona posljednja upozorenja, te će ubrzati pred provalijom.
Čuo sam za slučaj kad je policajac nekom gospodinu, kad je shvatio da je ovaj ušao u zabranjeni smjer jer ne razumije prometne znakove, umjesto novčane kazne napisao obavezno ponavljanje tečaja predavanja za vozače.
Dobro bi bilo za mnoge koji su zaboravili ono bitno, dok još ima vremena, da prođu podsjetnik značenja pojedinog znaka od kojeg će im u datom trenutku ovisiti život.
Naša najbolja priprema je svakodnevna primjena Gospodinovih riječi u svoj život. U tom slučaju njegov dolazak u konačnici za nas neće biti zamka nego radost.
Sa stranice dominikanci.hr
