U kršćanskoj starini crkveni oci i pisci (Tertulijan, 155 – 220. godine, sv. Euzebije Cezarejski, 263 – 339. godine, sv. Efrem, 306 – 373. godine, sv. Ciril Jeruzalemski, 313 – 386. godine, sv. Epifanije, 313 – 403. godine…) svjedoče o rasprostranjenosti celibata kod svetih službenika Crkve, zbog toga što je vrlo prikladan za potpuno predanje na službu Kristu i njegovoj Crkvi. Zapadna Crkva je na Saboru u Elviri (god 305-306) intervencijom pokrajinskih sabora i vrhovnih svećenika ojačala, proširila i sankcionirala praksu svećeničkog celibata. Bili su to vrhovni pastiri i učitelji Crkve Božje, čuvari baštine vjere i svetih kršćanskih običaja. Oni su promicali i branili sveti crkveni celibat u slijedećim povijesnim razdobljima. (Sv. Ambrozije, sv. Jeronim, sv. Augustin, A PAPA INOCET I (401. – 417.), POTVRĐUJE PRAKSU CELIBATA UTEMELJENU NA SVETOM PISMU I PREDAJI, TE ZA NEPOKORNE ODREĐUJE SANKCIJE OTPUŠTANJA IZ SLUŽBE. Kasnije su tu praksu slijedili brojni pape; Papa Lav Veliki – 440. – 461., papa Grgur Veliki – 590. – 604.). Oni su to hrabro činili i onda kad su se javljali otpori i u samom kleru, i kad način života modernog društva nije bio sklon krepostima ni celibatu. Kasnije je obaveza celibata bila svečano potvrđena na ekumenskom Tridentskom saboru (1545.-1563.) i najzad je uvrštena u Kodeks kanonskog prava (danas canon 247.1-2; canon 277, 1-3; canon 599 i.td.) I nama vremenski bliži vrhovni svećenici – pape, razvili su svoj najveći žar, i svoju nauku, da prosvijetle i potaknu kler na praksu svetog celibata (Sv. Pio X, Benedikt XV, Pio XI, Pio XII, Ivan XXIII…) Na Rimskoj sinodi 4. 8. 1908. godine, Papa Pio X, je rekao: ‘Žalosti nas što neki mogu isprazno raspravljati o volji katoličke Crkve i prikladnosti da se napusti celibat, ono što je stoljećima bilo i ostalo najplemenitijom i najčišćom odlikom njezina svećeništva. Zakon o crkvenom celibatu i briga da se on prevlada uvijek podsjeća na bitku herojskih vremena kada se Crkva Kristova morala boriti i kada je uspjela zadobiti svoj trostruki naziv koji zauvijek ostaje znakom njezine pobjede: Crkva Kristova – slobodna, čista i katolička.’ (…) Korisno je napomenuti i to da U ISTOČNOJ CRKVI SAMO NEOŽENJENI SVEĆENICI MOGU BITI ZAREĐENI ZA BISKUPE, A NI SAMI SVEĆENICI NE MOGU SKLOPITI ŽENIDBU POSLIJE SVEĆENIČKOG REĐENJA. To daje naslutiti da i časne Istočne Crkve u nekoj mjeri imaju načelo celibatnog svećeništva i da smatraju da je celibat prikladan za kršćansko svećeništvo, u kojem vrhunac i puninu imaju neoženjeni biskupi. (…)
Da, časna i predraga braćo u svećeništvu, koje ljubimo ‘u Srcu Kristovu’ (Fil 1,8) upravo svijet u kojem živimo, mučen krizom morala i preobražaja, ponosan na mnoga ljudska dostignuća, upravo taj svijet ima silnu potrebu za svjedočanstvom takvih života koji su posvećeni najvišim i najsvetijim duhovnim vrijednostima, da ne bi ovo naše vrijeme ostalo bez dragocjenog svjetla najuzvišenijih duhovnih dostignuća. NE MOŽE SE VJEROVATI DA BI UKIDANJE CELIBATA U CRKVI SAMO PO SEBI U ZNATNOJ MJERI PRIDONIJELO PORASTU SVEĆENIČKIH ZVANJA. SADAŠNJE ISKUSTVO CRKVE I CRKVENIH ZAJEDNICA KOJE DOPUŠTAJU ŽENIDBU SVOJIM SVEĆENICIMA SVJEDOČE SUPROTNO. Uzrok prorjeđivanja svećeničkih zvanja treba tražiti drugdje. U prvom redu u gubitku i slabljenju osjećaja za Boga, i za sveto, kod pojedinaca i u obiteljima, u smanjenju cijene vrijednosti Crkve kao ustanove za spasenje pomoću vjere i sakramenata. Zbog toga se problem mora proučavati u svom pravom korijenu. (…) Novu snagu i radost crpit će Kristov svećenik iz svakodnevnog razmatranja, molitve i UVJERENJA DA JE ‘IZABRAO BOLJI DIO’. (…) Svećenička pobožnost, hranjena na najčišćem vrelu Božje riječi i presvete euharistije, proživljavana u drami svete liturgije, oživljavana nježnom pobožnosti prema djevičanskoj Majci Vrhovnog svećenika i Kraljici apostola, sve će to svećenika povezati sa izvorima istinskog duhovnog života, koji jedino daje čvrste temelje za održavanje svetog djevičanstva. (…) Svećenički život zahtjeva potpuni intenzitet duhovnog života, istinsku muževnu askezu u kojoj je svećenik, pripadajući na poseban način Kristu, u Kristu i radi Krista: razapeo svoje tijelo sa svim njegovim strastima i požudama…“ – (Papa Pavao VI, Enciklika ‘Svećenički celibat’, 1967.)
