G.K. Chesterton, PRAVOVJERJE
Postoji li dakle ikakav odgovor na tu tvrdnju da će oni koji su imali najbolje uvjete za uspjeh, ujedno biti najbolje vođe? Ima li odgovora na tvrdnju kako bi bilo bolje da oni koji se besprijekorno ponašaju odlučuju za one koji se ne ponašaju besprijekorno? Koliko ja znam, postoji samo jedan odgovor, a taj odgovor je kršćanstvo. Samo kršćanska crkva može uputiti razuman prigovor potpunom povjerenju u bogate. Jer ona od početka zastupa stajalište da opasnost nije u čovjekovoj okolini nego u čovjeku samom. Dalje, ona zastupa stajalište da, ako već razgovaramo o opasnom okruženju, onda je udobno okruženje najopasnije od svih. Znam da su se najsuvremeniji biolozi posvetili tome da pronađu vrlo malenu devu. No, ako devu smanjimo na najmanju ili ušice igle učinimo največim – ako, utkratko, prihvatimo da Kristove riječi znače upravo ono što su najmanje mogle značiti – te riječi moraju značiti barem to da bogati baš i nisu oni kojima bi se u moralnom smislu moglo pokloniti povjerenje. Kršćanstvo je, čak i kada je oslabljeno, dovoljno snažno da cijelokupno suvremeno društvo pretvori u dronjke. Čisti minimum Crkve bio bi jedan strašan ultimatium svijetu. Jer se čitav današnji svijet apsolutno osniva na pretpostavci, ne da su bogati nužni (što se može braniti), već da su bogati dostojni povjerenja, sto se (kada se radi o kršćanima) ne može braniti. Neprestano ćete čuti, u svim raspravama o novinama, društvima, aristokraciji ili partijskoj politici, slijedeći argument: bogatog se čovjeka ne može podmititi. Činjenica je naravno to da bogat čovjek jest potkupljiv; on je već potkupljen. Zbog toga i jest bogat. Za kršćanstvo je sav problem u tome što je čovjek koji je ovisan o obilju u ovom životu – korumpiran čovjek; duhovno korumpiran, politički korumpiran, financijski korumpiran. Jednu stvar su Krist i svi kršćanski svece izrekli nekim neobuzdanim jednoglasjem. Jednostavno su rekli da biti bogat znači biti u posebnoj opasnosti od moralne propasti. Nije sasvim nekršćanski poubijati bogate kao oskvrnitelje pravde. Nije sasvim nekršćanski niti okruniti bogate kao prikladne vladare ili upravljače društva. Nije sasvim nekršćanski ustati protiv bogatih ili se podvrči bogatima. Ali, sasvim je sigurno nekršćanski vjerovati bogatima, bogate smatrati moralno pouzdanijim od siromašnih. Krščanin može slobno reći: „Ja poštujem položaj tog čovjeka,iako on uzima mito“. No kršćanin ne može reći, kao što svi ljudi danas za doručkom i za ručkom govore: „Čovjek toga položaja ne bi uzeo mito“. Jer dio je kršćanske dogme to da je bilo koji čovjek na bilo kojem položaju u stanju prihvatiti mito. To je dio kršćanske dogme, a to je po čudnoj koincidenciji također i dio ljudske povijesti.
U najboljoj Utopiji moram biti spreman na moralni pad svakog čovjeka na bilo kom položaju u svakom trenutku; posebno na moj pad s mog položaja u ovom trenutku.
Mnogo je neodređenog i sentimentalnog novinarskog sadržaja bilo napisano u pokušaju da se pokaže kako je kršćanstvo srodno s demokracijom. No veći dio toga nije dovoljno snažan i jasan da pobije činjenicu da su se ta dva stajališta često sukobljavala. Pravi temelj na kojem su krščanstvo i demokracija jedno, daleko je dublji. Jedna od naročito i neobično nekršćanksih ideja je ona Carlyleova ideja koja kaže da bi trebao vladati onaj koji osjeća da je sposoban za to. Bilo što da je kršćansko, ovo je pogansko. Ako naša vjera uopće raspravlja o upravljanju, njeno tumačenje mora biti ovako: vladati bi trebao onaj koji misli da nije sposoban za to. Carlylov junak može kazati: „Bit ću kralj“, no kršćanski svetac mora kazati: „Nolo episcopari“. Ako veliki paradoks kršćanstvo išta znači, onda znači slijedeće: moramo uzeti krunu u svoje ruke i krenuti kroz grube i mračne predjele zemlje, sve dok ne nađemo čovjeka koji osjeća da nije prikladan nositi je. Ne smijemo okruniti izuzetnog čovjeka koji zna da može vladati. Moramo okruniti daleko izuzetnijeg čovjeka koji zna da to ne može.
Sam ustroj glasovanja nije demokracija, premda za sada nije lako provesti nikakvu jednostavniju demokratsku metodu. No, čak je i ustroj glasovanja duboko krščanski u svom praktičnom smislu – to je pokušaj da se dokuči mišljenje onih koji su odviše ćisti da se izjasne. To je mistična pustolovina. To znači naročito vjerovati onima koji ne vjeruju ni sami sebi. Ta je enigma svojstvena isklučivo krščanskom svijetu. Nema ničeg zaista skrušenog u budističkim samoodricanju. Prijazni Hindus je blag, ali nije ponizan. No, ima nešto psihologijski krščansko u ideji da se zatraži mišljenje običnih ljudi umjesto da se jednostavno prihvati mišljenje istaknutih. Može se činiti neobičnim ako kažemo da ima nešto naročito kršćanski u instituciji glasovanja. Kazati da ima nešto naročito kršćanski u predizbornom agitiranju za glasove, može se činiti sasvim ludo. No , ono je izrazito kršćansko u svom prvobitnom smislu. Ono ohrabruje ponizne; to znači čednom čovjeku govoriti: „Prijatelju, uzdigni se više.“ A ako postoji neki neznatni nedostatak u agitiranju, tj. u njegovoj savršenoj i zaokruženoj pobožnosti, razlog tome je to što ono možda zanemaruje ohrabrivanje čednosti samog izbornog agitatora.
Video
