U rimskom brevijaru, tjedan sexagesima (šezdesetnica) ističe Nou i potop, otrježnjujući nas psihološki za korizmenu pokoru.
Jutarnja služba čitanja sadrži izvadak iz traktata o Noinoj arci svetog Ambrozija Milanskog, a čitanje započinje jednostavnom, ali zagonetnom rečenicom:
„Čitamo da se Gospodin naljutio“.
Takva izjava ne bi bila kontroverzna da se odnosi na pogane i njihova lažna božanstva, a za kršćanine je to ipak čudno. Sv. Ambrozije zna, kao i mi, da postoji nešto neprimjereno u primjeni takvih ljudskih osjećaja na Boga: „Božje misli nisu kao čovjekove misli; u Njemu ne postoji promjena mišljenja, nema promjena da bi se opet naljutio i ponovno smirio“.
Što onda podrazumijevamo pod Božjom ljutnjom?
Ambrozije odgovara na pitanje uočavajući didaktički razlog za ovakav jezik:
„Ove stvari su napisane da bismo mogli spoznati gorčinu svojih grijeha, čime smo možda zaslužili Božanski gnjev“.
„U tolikoj je mjeri rasla nepravda da se Bog, koji se po svojoj prirodi ne može nagnati na bijes, mržnju ili bilo kakvu strast, predstavlja izazvanim na bijes“.
Po Ambrozijevom razmišljanju, Sveto pismo dopušta ovaj antropomorfizam kako bi nas naučio koliko su grijesi zaista grozni i smrtonosni.
Isto tako, roditelji se ne ljute na malo dijete koja nesvjesno učini nešto opasno. Ali u emocionalnom trenutku korekcije, reakcija roditelja bi izgledom mogla podsjetiti na bijes: intenzivan ton, glasan i hitan glas, možda i nasilno izvlačenje koje može rezultirati slomljenim predmetima ili čak ozljedama.
Nježno upozorenje moglo bi poslužiti za male prekršaje, ali ne i za nešto gdje su djetetov život ili zdravlje ozbiljno ugroženi. Napokon, bili bismo zaprepašteni kada bismo vidjeli da roditelji ležerno opominju dijete dok čini nešto izuzetno opasno. Neposredna i izvanredna pomoć je ispravan način postupanja u trenutku neposredne i izuzetne opasnosti.
Tu lekciju treba pojasniti svim prisutnima, od gledatelja do samog djeteta.
Danas je vjerojatnije da imamo bolje razumijevanje Ambrozijevog argumenta nego što smo ga imali posljednjih desetljeća kada su se svjetske nepravde činile manje sustavnima. Sada promatramo kako bezakonja svugdje izmiču kontroli i snuždeni smo u iščekivanju onoga što dolazi, mi smo u boljoj poziciji da shvatimo što se podrazumijeva pod „Božjim gnjevom“.
Međutim, da se ne bismo usredotočili samo na kaznu, Ambrozije nas podsjeća na nadu: spas iz Božanskog gnjeva za nas i našu rodbinu, pa čak i svjetliju budućnost, samo ako možemo ostati izvan sjene (grijeha) i održavati naše milosno stanje.
Ali učinkovitije je da se osudi ostatak ljudi i očituje Božja dobrota, baš kao što je zapisano da je Noa u Gospodinovim očima pronašao milost. Također, ovdje doznajemo da grijeh bližnjega ne baca sjenu na pravednika, jer ga se drži kao panja iz kojeg će izbiti izdanak i procvjetati cijeli narod.
Na kraju, svi smo naučili lekciju Božjeg gnjeva.
Pitanje je samo hoćemo li to naučiti u posljednjim minutama (života) ispunjenih užasom dok očajnički tonemo pod vodu ili smo to naučili drhteći od strahopoštovanja sigurni na brodu.
