Kao vjernici, imamo važnu odgovornost dobro formirati svoju savjest i donijeti odluku o ovim stvarima, kako bi naš osjećaj vjere mogao pridonijeti crkvenom pojašnjavanju učenja.
U 11. stoljeću upotreba samostrela bila je česta u zapadnoeuropskim ratovima. Tehnički napredan patent u odnosu na tradicionalni luk označio je prednost u ratovima koja je, čini se, izazvala uzbunu među moralnim teolozima. Papa Urban II. zabranio je upotrebu samostrela 1097. godine; a ubrzo nakon toga Drugi lateranski sabor dokumentom je potvrdio ovu zabranu (1139. godine).
Modernim ušima ovo može zvučati čudno. Ali zagrebite malo dublje i otkrit ćete da su politička i strateška razmatranja odigrala ulogu u zabrani. Ipak kao što je poznato, europski vojni zapovjednici zabranu su uglavnom ignorirali. Ova epizoda pokazuje dužnost Crkve da prosuđuje nove situacije i tehnologije koje nastaju, to jest da primjenjuje nepromjenjive moralne principe na nove stvarnosti, i u tome se pokazala da može biti prilično neodlučna. Na to isto tako može utjecati politička klima toga vremena i osobni prioriteti crkvene hijerarhije. Kao što pokazuje odgovor na zabranu, sensus fidelium, osjećaj vjernika, ima određenu ulogu u tom procesu.
Nedavno mi se javio mladi vjernik katolik koji se bori s usklađivanjem vatikanskih dokumenata (poput onih Papinske akademije za život) o cjepivima nastalim eksperimentiranjem na pobačenim bebama, s temeljnim moralnim učenjima Svetog pisma i Crkve. U tome procesu primijetio je neke proturječnosti:
„Što znači imati „proporcionalni razlog“ za cijepljenje cjepivima koja su nastala eksperimentiranjem na stanicama pobačene djece? Dokument Papinske akademije za život kaže da bismo, ako i upotrijebimo takva cjepiva, trebali protestirati protiv istraživanja fetalnih stanica. Dakle, ako netko ima proporcionalni razlog i primi cjepivo, ali ne protestira protiv neetičkog istraživanja farmaceutskih tvrtki, mijenja li to moralnu ispravnost uzimanja takvog cjepiva?
Zvuči kao da moralna dužnost izbjegavanja čak i pasivne suradnje sa zlom nije obvezna kada postoji „teška neugodnost“, ako se primjerice za pohađanje nastave na fakultetima traži cijepljenje… Jesu li to uvjeti koji su prihvatljivi?
Dokument iz 2005. godine pokazuje da je uporaba takvih cjepiva za nečije zdravlje dopuštena „na privremenoj osnovi“. Što to može značiti u kontekstu jednokratnog cjepiva, a što u trajnom nizu cjepiva (boster doza)?
Čini se da, ako bi COVID bila opasnija bolest i ako bi cjepivo bilo učinkovitije u zaustavljanju njenog širenja, onda bilo moralno dopušteno koristi stanice pobačene djece, sve dok nam uvelike pomognu da živimo, a mi bi smo protestirali jer nemamo drugih opcija. Dakle, u redu je imati koristi od pobačaja ako je stvarno ozbiljan razlog?“.
Mnoga od ovih pitanja nemaju jasne odgovore. Navikli smo da možemo ukazati na jasno učenje Crkve kada ljudi postavljaju pitanja; ali kod ovih pitanja to ne možemo učiniti – barem ne još.
Kao prvo, vatikanski dokumenti i izjave koje do sada imamo o ovoj temi nemaju veliku mjerodavnu težinu. U kojoj mjeri dokument Papinske akademije života obvezuje savjest katolika? Moglo bi se tvrditi da dokument uopće nije obvezujući; isto tako bi se moglo tvrditi da je to tek jedan od mnogih podataka u oblikovanju naše savjesti.
Ne govorim ovo da bih dao ispriku za ignoriranje Vatikana, već kao još jedan način da vidimo da smo usred pojašnjenja nauka, jer je ta svijest važna za donošenje naših osobnih odluka. Ne postoji nepogrešiva izjava ili dokument Koncila na koji bi se moglo pozvati u ovoj konkretnoj stvari, a to ima smisla jer se nauk još uvijek pojašnjava.
Gdje nas to vodi u pogledu pitanja moga dopisnika? Kao prvo, to znači da su naši postupci i odluke vrlo značajne za budućnost Crkve. Ako je ovo vrijeme kada Crkva nastoji razumjeti ovu stvar, onda je ovo vrijeme kada je sensus fidelium kritično važan. Kao vjernici, imamo važnu odgovornost dobro formirati svoju savjest i donijeti odluku o ovim stvarima, kako bi naš osjećaj vjere mogao pridonijeti crkvenom pojašnjavanju učenja.
Sjetite se kada je svećenik Matthew Schneider pogrešno rekao da su gotovo svi lijekovi nastali eksperimentiranjem na pobačenim bebama? Činilo se da je mislio da će time natjerati katolike da prihvate cjepiva protiv COVID– a. Prije nego što se pročulo da je njegova tvrdnja pogrešna, ljudi su mi dolazili i pitali mogu li još uvijek uzeti neke od svojih lijekova (primjerice ibuprofen). Htjele su čuti da njihovi lijekovi nisu okaljani pobačajem. Drugim riječima, njihov sensus fidei bio je taj da je svaki lijek, koji nastao od pobačenih beba, pogrešan. Vatikan to treba razumjeti (kao i svi mi ostali).
Kada je Crkva bila jasna u vezi nekih pitanja, onda je vjernim katolicima bilo lakše i nisu se imali potrebu ustručavati. Zato se ljudi poput moga dopisnika i mnogih drugih pitaju postoji li način da se želja Svetog Oca da se svi cijepe protiv COVID– a pomiri s temeljnim istinama morala.
Međutim, Crkva se još nije jasno očitovala, a instinktivni otpor mnogih katolika takvim pogrešnim izjavama je ono što je potrebno kako bi pomogli da se brod vrati na kurs. Kada mnoštvo dobro oblikovanih katoličkih savjesti nastoji odbaciti bilo kakvu poveznicu sa pobačajem, svako ima dužnost postupiti u skladu s tim– imamo dužnost prema nama samima i Crkvi.
Evo misaonog eksperimenta koji nam može pomoći da bolje razumijemo prethodnu misao. Recimo da je tijekom nacističkog holokausta razvijeno cjepivo koje sprječava gripu. Cjepivo je razvijeno iz staničnih linija Židovke koju su nacisti pogubili 1941. godine. Čini se da uzimanje cjepiva kvalificira pojedinca u činu udaljene suradnje s tim zlom kao nečim dopuštenim zbog proporcionalnog razloga zaštite javnog zdravlja. Uostalom, pogubljenje se dogodila davno i ne samo to, nego neki ljudi, posebice stariji, mogu umrijeti od gripe.
Sada uzmimo u obzir ovo… Recimo da se holokaust još uvijek događa. Rat je iza nas, ali u Njemačkoj još uvijek redovito pogubljuju Židove i koriste njihova stanična tkiva za medicinska istraživanja. Kako to mijenja „udaljenost“ naše suradnje s tim zlom?
Ako bi nam Vatikan rekao da je uzimanje ovog cjepiva protiv gripe samo udaljena suradnja s zlom i da ga možemo uzeti kako bi zaštitili sebe i sve druge tako da protestiramo protiv zla holokausta koji je u tijeku, kako bi nam to zvučalo?
To je problem s kojim se trenutno suočavamo. Industrija istraživanja fetalnog tkiva u apsolutnom je procvatu. Ubojstvo nerođenih nije nesretna epizoda u svjetskoj povijesti koja je završila u intervalu između Johannine smrti i današnjice. Industrija je narasla i proširila se. Djelomično zahvaljujući „uspjehu“ Johannine stanične linije.
Usmjereni smo, dok na daljinu surađujemo sa zlom, „otežati život” (Papinska akademija za život, 2005. godine) farmaceutskoj industriji koja ga ovjekovječuje. Iz dokumenta se čini da svoju savjest kupujemo protestirajući protiv zla. Pa ako protestirate (napišete pismo ili nešto drugo?), zauzvrat možete dobiti cjepivo koji vam je potreban da odete na fakultet po svome izboru, zadržite posao ili posjetite baku. Kako se to uklapa u vaš sensus fidei?
Ako Vatikan kaže da možemo imati koristi od pobačaja –nećemo klevetati, ali to je ono što Vatikan zapravo govori kada odobrava uzimanje ovoga cjepiva– onda kakav uopće moralni autoritet imamo da „protestiramo” protiv pobačaja i istraživanja fetalnog tkiva, ako to Vatikan traži od nas?
Nadalje, kao što je moj dopisnik primijetio na drugom mjestu, u našem hodu s Bogom tražimo najviše sredstvo ljubavi, a ne najmanje. Nastojimo učiniti što više možemo, a ne minimalno. To vidimo u mnogim tekstovima Svetog pisma, kao što je Psalam 63: „Jer ljubav je tvoja bolja od života” i strašnoj izreci našeg Gospodina: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 5,48). Vidimo to u učenju mnoštva svetaca. Dakle, od pojave COVID– a sasvim je jasno da katolički roditelji mogu izabrati da budu proročki svjedoci odbijanjem cjepiva nastalih od pobačaja kada takva odluka dovodi u opasnost zdravlje njihove djece.
Upravo u slučaju cjepiva protiv COVID– a, rekao bih da je ovo proročansko svjedočanstvo hitno potrebno, ne samo zbog sve brojnije industrije istraživanja fetalnih stanica, već i zbog velike štete koju COVID režim čini u našem društvu. U tom je smislu cjepivo protiv COVID -a uistinu jedinstveno.
Mnogi vjerni katolici poput moga dopisnika se bore da uklope kvadrat u krug. Ovaj mladić je dobro formirao svoju savjest; a njegovi moralni instinkti su čvrsti. Dakle, nezadovoljstvo mnogih vjerničkih savjesti zbog nedavnih izjava Vatikana je stvarno. Zlo pobačaja i COVID režima je jako veliko i toliko dalekosežno da je čak zbunilo umove, a možda i savjest nekih koji su najodgovorniji za razjašnjavanje ovih učenja u Crkvi. Stoga je Crkva popustila kulturi dopustivši da ima koristi od pobačaja.
Sada je odgovornost na vjernicima da pomognu Crkvi kako bi uvidjela ovu pogrešku tako što će joj se suprotstaviti.
Jednog dana će uvidjeti. Možda u mome životu, možda u životu moje djece, ili možda kasnije. A do toga dana važno je formiranje i življenje naše savjesti u svjetlu svih istina koje sigurno znamo.
