O moralnoj nezakonitosti upotrebe cjepiva od stanica dobivenih iz pobačenih ljudskih fetusa.
Posljednjih su tjedana novinske agencije i razni izvori informacija izvijestili da su, kao odgovor na hitnu situaciju zbog COVIDa-19, neke zemlje proizvele cjepiva koristeći stanice pobačenih ljudskih fetusa.
Sve veći broj klerika (pojedine biskupske konferencije, biskupi i svećenici) reklo je da bi, u slučaju da ne postoji alternativno cjepivo koje koristi etički dopuštene tvari, bilo moralno dopušteno da katolici dobivaju cjepiva napravljena od stanica pobačenih beba. Zagovornici ovog stajališta pozivaju se na dva dokumenta Svete Stolice: prvi, Papinske akademije za život, naslovljen „Moralna razmišljanja o cjepivima dobivenih iz stanica pobačenih ljudskih fetusa“, koji je objavljen 9. lipnja 2005., te drugi dokument iz uputa Kongregacije za nauk vjere, naslovljen „Dignitas Personae, o određenim bioetičkim pitanjima“, koji je objavljen 8. rujna 2008. Oba dokumenta omogućuju upotrebu takvih cjepiva u iznimnim slučajevima i na ograničeno vrijeme, na temelju onoga što se u moralnoj teologiji naziva udaljenom, pasivnom i materijalnom suradnjom sa zlom. Spomenuti dokumenti tvrde da su katolici koji istodobno koriste takva cjepiva „dužni objaviti svoje neslaganje i zatražiti da njihov zdravstveni sustav učini dostupnim druge vrste cjepiva“. U slučaju cjepiva dobivenih od stanica pobačenih ljudskih fetusa, vidimo jasnu kontradikciju između katoličke doktrine da kategorički i izvan svake sumnje odbaci pobačaj u svim slučajevima kao teško moralno zlo koje vapi do neba za osvetom (Katekizam Katoličke crkve br. 2268, br. 2270) i praksu da se cjepiva dobivena iz stanica pobačenih fetusa smatraju moralno prihvatljivim u iznimnim slučajevima „hitne potrebe“ – na temelju udaljene, pasivne i materijalna suradnja sa Zlom. Tvrditi da takva cjepiva mogu biti moralno dozvoljena ako nema alternative, samo je po sebi proturječno i ne može biti prihvatljivo za katolike.
Treba se prisjetiti sljedećih riječi pape Ivana Pavla II u vezi s dostojanstvom nerođenog ljudskog života: „Nepovredivost osobe je odraz apsolutne nepovredivosti Boga, a svoj primarni i temeljni izraz nalazi u nepovredivosti ljudskog života. Uobičajeni povik, kojim se pravednost čini u ime ljudskih prava – na primjer, pravo na zdravlje, dom, posao, obitelj, kulturu – lažna je i iluzorna ako se pravo na život, koje je (najosnovnije) temeljno pravo i uvjet za sva ostala osobna prava, ne brani maksimalno odlučno“ (Christi fideles Laici, 38). Korištenje cjepiva izrađenih od stanica ubijene nerođene djece proturječi „maksimalnoj odlučnosti“ u obrani nerođenog života.
Teološko načelo materijalne suradnje zasigurno vrijedi i može se primijeniti na čitav niz slučajeva (npr. pri plaćanju poreza, korištenju proizvoda od ropskog rada itd.). Međutim, ovo se načelo teško može primijeniti na slučaj proizvedenih cjepiva od stanica pobačenih beba, jer oni koji svjesno i dobrovoljno primaju takva cjepiva ulaze u svojevrsnu povezanost, iako vrlo udaljenu, s postupkom pobačaja. Zločin pobačaja toliko je monstruozan da je bilo kakva povezanost s tim zločinom, čak i vrlo udaljena, nemoralna i ne može ga ni pod kojim okolnostima prihvatiti katolik nakon što je svjestan težine grijeha. Onaj tko koristi ova cjepiva mora shvatiti da njegovo tijelo koristi „plodove“ jednog od najvećih zločina čovječanstva.
Svaka veza s postupkom pobačaja, čak i najudaljenija, bacit će sjenku na obavezu Crkve da daje nepokolebljivo svjedočenje istine da pobačaj mora biti potpuno odbačen. Ciljevi ne mogu opravdati sredstvo. Proživljavamo jedan od najgorih genocida koji je poznat čovječanstvu. Milijuni beba širom svijeta zaklani su u majčinoj utrobi, a dan za danom taj skriveni genocid nastavlja se kroz industriju pobačaja, biomedicinska istraživanja i novu tehnologiju, te napore vlada i međunarodnih tijela da promoviraju takva cjepiva kao jedno od ciljeva. Sada nije vrijeme da katolici popuste jer bi to bilo krajnje neodgovorno. Prihvaćanje ovih cjepiva od strane katolika, s obrazloženjem da oni uključuju samo „udaljenu, pasivnu i materijalnu suradnju“ sa zlom, išlo bi na ruku neprijateljima Crkve i oslabilo bi posljednje uporište protiv zla pobačaja.
Što drugo može biti cjepivo dobiveno iz stanica mrtvih beba, osim kršenja Bogom danog reda stvaranja? Cjepivo koje se temelji na ozbiljnom kršenju šeste zapovijedi (ubojstvom nerođenog djeteta). Da djeci nije uskraćeno pravo na život, da njihove stanice (koje su dalje uzgajane nekoliko puta u laboratoriju) nisu bile dostupne za proizvodnju cjepiva, ne bi se mogle prodavati. Stoga ovdje imamo dvostruko kršenje Božjeg svetog poretka: s jedne strane, preko samog pobačaja, a s druge strane, gnusnim poslom trgovine i marketinga ostataka pobačene djece. Ipak, ovo dvostruko zanemarivanje božanskog Reda stvaranja nikada ne može biti opravdano, čak ni na temelju očuvanja zdravlja osobe ili društva takvim cjepivima. Naše je društvo stvorilo zamjensku religiju… Zdravlje je učinjeno najvišim dobrom, zamjenskim bogom kojemu se moraju prinositi žrtve, a u ovom slučaju to je cjepivo stvoreno na smrti drugog ljudskog života.
Postavljajući etička pitanja oko cjepiva, moramo se zapitati… Kako i zašto je sve to postalo moguće? Zar doista nije bilo alternative? Zašto se tehnologija zasnovana na ubojstvu pojavila u medicini, čija je svrha umjesto toga donijeti život i zdravlje? Bio-medicinska istraživanja koja iskorištavaju nevine nerođene i koriste njihova tijela kao „sirovinu“ u svrhu cjepiva čine se sličnijima kanibalizmu nego medicini. Također, trebali bi uzeti u obzir da su za neke u biomedicinskoj industriji stanice nerođene djece „proizvod“, abortusi i proizvođači cjepiva „dobavljači“, a primatelji cjepiva „potrošači“. Tehnologija koja se temelji na ubojstvu utemeljena je u beznađu i završava u očaju. Moramo se oduprijeti mitu da „alternativa ne postoji“. Suprotno tome, moramo nastaviti s nadom i uvjerenjem da alternative postoje i da ih ljudska domišljatost, uz Božju pomoć, može otkriti. To je jedini način da se iz tame prijeđe na svjetlost, a iz smrti u život.
Gospodin je rekao da će u posljednja vremena čak i izabrani biti zavedeni (usp. Mk 13,22). Danas se cijela Crkva i svi vjernici katolici moraju hitno nastojati ojačati u nauku Crkve i praksi vjere. Suočavajući se sa zlom pobačaja, više nego ikad katolici se moraju „kloniti svake sjene zla“ (1 Sol 5,22). Tjelesno zdravlje nije apsolutna vrijednost. Primat treba dati poslušnosti Božjem zakonu i vječnom spasenju duša. Cjepiva dobivena iz stanica okrutno ubijene nerođene djece očito su apokaliptičnog karaktera i (možda) mogu nagovijestiti žig zvijeri (usp. Otk 13,16).
Neki klerici uvjeravaju vjernike potvrđujući da je primanje cjepiva protiv COVID – 19 dobivenog iz staničnih linija pobačenog djeteta moralno dozvoljeno ako alternativa nije dostupna. Svoju tvrdnju opravdavaju na temelju „materijalne i udaljene suradnje“ sa zlom. Takve su afirmacije krajnje anti-pastoralne i kontraproduktivne, osobito ako se uzme u obzir apokaliptični karakter industrija pobačaja i neljudska priroda nekih biomedicinskih istraživanja i embrionalne tehnologije. Sada više nego ikad katolici ne mogu poticati i promovirati grijeh pobačaja prihvaćajući ta cjepiva. „Stoga, kao nasljednici apostola odgovorni za vječno spasenje duša, smatramo da je nemoguće šutjeti i zadržati dvosmislen stav u vezi s našom dužnošću da se maksimalno odlučno suprotstavimo (neizrecivom) zločinu pobačaja“ (Drugi Vatikanski koncil, Gaudium et Spes, 51).
Ova je izjava napisana prema savjetima liječnika i znanstvenika iz različitih zemalja. Značajan doprinos dali su i laici: bake, djedovi, očevi i majke obitelji te mladi. Svi konzultirani – neovisno o dobi, nacionalnosti i profesiji – jednoglasno su i gotovo instinktivno odbacili ideju cjepiva dobivenog iz stanica pobačene djece. Nadalje, smatraju da je opravdanje za upotrebu takvih cjepiva (tj. „materijalna suradnja na daljinu“) slabo i neprikladno. To je utješno i istodobno doista poticajno jer njihov jednoglasni odgovor predstavlja daljnju demonstraciju snage razuma i sensus fidei.
Više nego ikad potreban nam je duh ispovjednika i mučenika koji su izbjegli i najmanju mogućnost suradnje sa zlom svoga doba. Riječ Božja kaže: „da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna posred poroda izopačena i lukava u kojem svijetlite kao svjetlila u svijetu“ (Fil 2,15).
- prosinca 2020., na blagdana Gospe od Guadalupe
+ Janis kardinal Pujats, Nadbiskup metropolit emeritus Rige
+ Tomash Peta, Nadbiskup metropolit nadbiskupije sv. Marije u Astani
+ Jan Pawel Lenga, Nadbiskup/biskup emeritus Karaganda
+ Joseph E. Strickland, Biskup Tylera (SAD)
+ Atanazije Schneider, Pomoćni biskup nadbiskupije sv. Marije u Astani
